Jednog lijepog proljećnog popodneva, tri žene Ajša, Zumra i Fatima prošetale su sokakom, kao što su to činile godinama unazad. Njihove mahrame bile su uredno složene, a osmijesi blistali dok su pričale o svemu i svačemu: o baščama koje su pupale, o djeci koja su rasla prebrzo, i o starim danima kada su one bile djevojke.

Ajša je nosila pletenu torbu punu svježe ubranih jabuka i svako malo bi izvadila jednu, protrljala o dimije i ponudila drugima. „Znaš li, Zumro, onaj tvoj unuk, vidjela sam ga jučer kako pomaže komšiji da popravi kapiju. Vala, pravi insan postaje.“

Zumra se nasmijala i klimnula glavom, ponosno prebacujući šal preko ramena. „Eh, nek je živ i zdrav. Da mu je dedo živ, bio bi ponosan na njega.“

Fatima, najtiša među njima, odjednom zastade i podboči se. „A sjećate li se, hanume moje, kad smo ovim istim sokakom trčale kao cure? Kad bi nam srca ubrzano kucala kad bi prošao onaj komšijin Mehmed?“

Sve tri prasnuše u smijeh. Vrijeme je prošlo, mladost se udaljila, ali uspomene su ostale svježe kao da su bile jučer. Dok su tako hodale, niz sokak su naišla djeca, igrajući se i vičući, baš kao nekada.

Ajša uzdahnu i reče: „Eto, život ide svojim tokom, ali sokak pamti sve naše korake.“

I nastavile su dalje, polako, korak po korak, pričajući, smijući se i čuvajući svoje priče u srcima, dok je sunce polahko zalazilo iznad sela i nestajalo iza gustih oblaka.