Uvod                             

       Norme dozvole (halala) i zabrane (harama) egzistiraju od samih početaka ljudskog postojanja na Zemlji. Počinju, čak, i prije, pa se i prva lekcija koju je čovjek naučio i iskusio  odnosila na problem halala i harama. Allah, dž.š., stvorio je čovjeka da bi izvršavao pozvanje Njegovog namjesnika na Zemlji; zato je postavio pravila i principe Svome namjesniku koji će mu pomoći u uspješnom obavljanju povjerenog pozvanja. Istovremeno, osigurao mu je potrebne egzistencijalne uvjete za život: hranu, piće, bračni život, kojim se osigurava produžetak ljudske vrste na zemlji, itd.

Božja mudrost htjela je da čovjek, izvršavajući svoje pozvanje, bude podržan „zaštitnim mehanizmom“, koji se ogleda u Božijem planu po kome je određena stvar ili radnja dozvoljena ili zabranjena. Bog je dozvolio mnoge stvari, a zabranio je samo vrlo mali broj njih. Halal je Božija blagodat koja je neograničena, ali haram je ograničen. Jer, Allah, dž.š., kaže: „...i ako biste Allahove blagodati brojali, ne biste ih nabrojali. – Čovjek je, uistinu, nepravedan i nezahvalan.“[1]

Šta je halal a šta je haram – to je pitanje koje se uvijek ticalo svih naroda na Zemlji, a posebno onih koji su bili skrenuli s Pravog Puta i koji su u svome vjerovanju dozvoljavali neke nečiste i štetne poslove i stvari, a zabranjivali neke koje su dobre i čiste. U tome su, mogli bismo kazati, bili jednaki i idolopoklonici i sljedbenici nekih nebeskih Knjiga. U ovim pitanjima određeni narodi znali su otići krajnje desno, kao npr. asketski brahmanizam u Indiji, koji je zabranjivao gotovo sve što je dobro, kao i oni koji su znali otići krajnje lijevo, kao mazdeistički svjetonazor, koji se pojavio u Perziji, a koji je dozvoljavao da se smije učiniti sve što čovjek poželi.^[2]

Arabljani predislamskog perioda, džahilijjeta, tipičan su primjer ove konfuzije u pogledu određivanja kriterija onoga što je dozvoljeno, a šta je zabranjeno. Kad se pojavio islam, široko su bili rasprostranjeni zabluda i grijeh, pometnja i odstupanja kad je riječ o tome šta je halal, a šta haram. Zato je jedan od temeljnih zadataka islama bio da uspostavi skup zakonskih principa i mjera. Na temelju ovih principa kasnije je uspostavljen kriterij prosuđivanja šta je halal, a šta haram. Učenje islama ubrzo je dokazalo svoju vrijednost. Tako je ovaj vitalni aspekt determiniran u skladu s ispravnom perspektivom, a zakoni koji se tiču halala i harama uspostavljeni su na temeljnim principa Božije pravednosti. Muslimanski ummet tako postaje ummet koji stoji na poziciji između ekstremističkih desničarskih i ljevičarskih devijacija, postaje zajednica srednjeg puta – ummetun vesatun.^[3] Stoga bismo mogli zaključiti da su svakoj civilizaciji koja se temelji na haramu predodređeni propast i nestanak.

Pravne (šerijatske) definicije pojmova islamske ishrane

 HALAL (dozvoljeno)

Halal^[4] je arapska riječ koja doslovno znači odvezan, tj. oslobođen od zabrane, dozvoljeno, zakonito. Dakle, to je termin koji označava sve što je dozvoljeno u skladu s islamskim propisima, i to po Božijem zakonu, a ne prema zakonima koje uspostavljaju ljudi. Kur'anski izraz za halal je izraz dozvoljenosti od strane Zakonodavca, Allaha, dž.š. Što se tiče halala, ne postoje nikakve zabrane u pogledu njegovog konzumiranja ili korištenja.

Većina hrane je halal osim onih stvari koje je definirao Kur'an, a š.,  kao zabranjene ili je to učinio Sunnet Poslanika, s.a.v.s. Ljudi sami od sebe ne mogu zabraniti ono što je halal.  Pored ove riječi, Kur’an, a.š., spominje i riječ tajjib, što se može prevesti kao lijepo, dozvoljeno, ukusno, slatko, kvalitetno, a sinonim je i za zdravo. Preciznije određenje sadržano je u Kur’anu, a.š., i Hadisu (Sunnetu).

Utemeljenost halala nalazimo u Kur’anu, a.š., gdje Allah, dž.š., kaže:

”O, ljudi, jedite od onoga što ima na zemlji, ali samo ono što je dopušteno i prijatno, i ne slijedite šejtanove stope, jer vam je on neprijatelj očevidni!”^[5]

U drugom ajetu se kaže:

”O, vjernici, jedite ukusna jela koja smo vam podarili i budite Allahu zahvalni; ta, vi se samo Njemu klanjate!”^[6]

Zabrana je apsolutno Allahov prerogativ: 

"O, vjernici, ne uskraćujte sebi lijepe stvari koje vam je Allah dozvolio, samo ne prelazite mjeru, jer Allah ne voli one koji pretjeruju.“ ^[7]

„I jedite,  ono što vam Allah daje, što je dozvoljeno i lijepo; i  bojte se Allaha u kojeg vjerujete.“ ^[8]

 HARAM (nedozvoljeno, nezakonito)

Dva su termina koja u najširem smislu obuhvataju ono što nije halal, i to:

– HARAM – zabranjen,

– MEŠBUH – sumnjiv (pokuđeno dok se ne dokaže da je čisto i dozvoljeno za upotrebu).

Jezičko značenje termina haram^[9] (doslovno: zabranjen iz vjerskih razloga) - zabranjeno, nezakonito, predstavlja opći pojam svekolikih zabrana u islamu. Za izvršavanje haram dijela  slijedi kazna, dok za susprezanje od njih slijedi nagrada. Drugi termin koji je u uskoj vezi s  haramom je habais, što se prevodi riječima odvratno, ružno, štetno.

Također, utemeljenost harama može se pronaći u Kur’anu, a.š., gdje Allah, dž.š., kaže:

”On vam jedino zabranjuje strv i krv i svinjsko meso, i ono što je zaklano u nečije drugo, a ne u Allahovo ime. A onome ko bude primoran, ali ne iz želje, tek toliko da glad utoli, njemu grijeh nije. – Allah zaista prašta i milostiv je.“^[10] 

U drugom ajetu se kaže:

„A zašto da ne jedete ono pri čijem klanju je spomenuto Allahovo ime kad vam je On objasnio šta vam je zabranio, - osim kad ste u nevolji; mnogi, prema prohtjevima svojim, nemajući za to nikakva dokaza, zavode u zabludu. A Gospodar tvoj dobro zna one koji u zlu prelaze svaku mjeru.“ ^[11]

Što se tiče harama, on je apsolutno zabranjen za korištenje i upotrebu. Svako ko bude konzumirao haram izložen je velikoj kazni od Allaha, dž.š., kako na dunjaluku, tako i na Ahiretu. Ljudi također ne mogu dozvoliti haram, ni u kom slučaju. To je samo Božije pravo i apsolutni prerogativ. 

Kategorija harama obuhvata veliki raspon od religijskih, moralnih (etičkih), do praktičnih i prehrambenih pitanja.

 MEŠBUH (sumnjivo)

Mešbuh je arapska riječ koja znači sumnjivo. Ovim izrazom se podrazumijevaju stvari koje su između halala i harama, a koje nisu jasno definirane do kraja. Shodno dvojakom tumačenju određenih ajeta ili hadisa kao i različitim situacijama, osoba može doći u dilemu o određenoj stvari, čak da li je dozvoljena ili zabranjena. U pravilu, musliman teži da se kloni sumnjivih stvari i da ih izbjegava iz predostrožnosti da ne upadne u haram. Ova sumnja se zove šubha, šuhva (shubah, na arapskom), a takva stvar ili okolnost se smatra mešbuhom. Musliman koji prakticira vjeru neće se prepuštati stvarima koje se smatraju mešbuhom. Islam preporučuje izbjegavanje mešbuh (sumnjivih) stvari i okolnosti kako bi se spriječilo eventualno popuštanje pred mešbuhom  koji može odvesti u potencijalni haram.

Ovakav pristup sumnjama rezultat je hadisa Poslanika, s.a.v.s.:

"Halal je jasan i haram je jasan, između su sumnjive stvari za koje ljudi ne znaju da li su dozvoljene ili zabranjene. Onaj ko se kloni ovih sumnji, on je sigurno spašen. Onaj ko se bude držao sumnjivih stvari, može upasti u zabranjeno. On je sličan pastiru koji čuva stado pored zabranjenog polja, lahko može prijeći granicu. Zaista, za svakog pastira postoje granice (zabrane). Zaista su Allahove granice haram stvari.“^[12]

U drugoj verziji Nu’man ibn Bešir, r.a., prenosi da je čuo Allahovoga Poslanika, s.a.v.s, kako kaže: „Halal je jasan, a i haram je jasan, a između ovog dvoga su sumnjive stvari koje mnogi ljudi ne poznaju. Ko se bude čuvao sumnjivih stvari, očuvat će čistoću svoje vjere, a ko se u njih upusti, (za)past će u harame“. ^[13]

Jednostavno, pod ovim pojmom podrazumijeva se sve što je sumnjivo, markirano skepsom u ispravnost i što muslimanima  biva pokuđeno za upotrebu sve do onoga momenta dok se ne dokaže da je čisto, odnosno dozvoljeno za upotrebu.

Prema definiciji koja je navedena u Halal standardu (BAS 1049:2010), mešbuh je proizvod koji je sumnjiv prema islamskim propisima.^[14] 

 Halal i ljudska duša^[15] 

Urođeni osjećaj unutar samog čovjeka obavještava ga o prirodi nekog djela, je li ono halal ili haram. Osoba koja živi sređenim životom, gdje nema poroka i u miru sa sobom, svojom suprugom i djecom, ni u jednom trenutku dana i noći ne skriva svoje postupke od ljudi, niti se boji reakcije javnosti na svoja djela. Onaj koji živi životom ispunjenim haramom u stalnom je vlastitom unutrašnjem sukobu. Postavlja se pitanje kakav je to nevjerovatni automatski osjećaj koji se javlja u čovjeku i koji ukazuje na halal i haram. Te stečene dispozicije svjedoče i osnažuju osjećaj vjere, koji je Allah, dž.š., darovao čovjeku i koji je dokaz Njegovog postojanja. Stoga, ovaj osjećaj spontano, skoro refleksno prepoznaje halal i prihvata ga, dok haram odbacuje, distancira se od njega, marginalizira ga i sukobljava se s njim. Čovjek nikada svjesno, sam i po vlastitom izboru, ne smije definirati šta je halal, odnosno haram, jer je to nesporno  prkos  i vodi oglušenju i odstupanju od onoga što propisuje Allah, dž.š. Ali, pojedini ljudi nikako ne prepoznaju fenomen halala koji je neuporediv s haramom, koji je usađen od Stvoritelja i koji egzistira u  samom čovjeku. Haram djeluje umarajuće na čovjeka i njegovu dušu, pa koliko god se čovjek trudio biti sretan, vidljiv je duboki osjećaj grižnje savjesti zbog grijeha. Halal, pak, djeluje opuštajuće na dušu i, bez obzira na količinu opskrbe, ona je sigurna i spokojna. Štaviše, i oni koji ne baštine vjeru, na ovaj i onaj način utemeljuju norme halala i harama. Poštenje i istina smatraju se nečim lijepim i poželjnim, dok se nepoštenje i laž smatraju nečim ružnim i nepoželjnim. Svako ko želi život u okrilju halala treba se kloniti svega sumnjivog, a to je sve što bi moglo potpasti pod kategoriju harama.

 Frekventnost upotrebe halala i harama u svakodnevnici 

Uzvišeni Allah je objavio ajet koji predstavlja opće legislativno načelo, raspoznavanje halala od harama u jelu, piću, odijevanju i drugim sferama čovjekovog djelovanja:

„Koji će im lijepa jela dozvoliti, a ružna im zabraniti...“^[16]

 Iz ovog ajeta pravnici šafijskog mezheba konstruirali su opće fikhsko (i usuli fikhsko) pravilo, koje glasi: korisne stvari su u osnovi dozvoljene, a štetne su zabranjene.

Postoje stvari za koje jasno znamo da su halal, one za koje jasno znamo da su haram, i postoje nejasne stvari. Božiji Poslanik je rekao:

“Ostavi ono što ti je sumnjivo, a prihvati ono što nije“;^[17]

„Najljepše što čovjek može naučiti od islama jeste da ostavi ono što ga se ne tiče“.^[18]

 U trećem hadisu Vjerovjesnik, a.s., kaže:

„Zaista je Allah postavio granice. Nemojte ih prelaziti! Nešto vam je naredio; nemojte to upropastiti! Nešto je strogo zabranio; nemojte skrnaviti zabranjeno! A neke stvari je prešutio iz milosti prema vama, ne iz zaborava; nemojte (mene) o njima zapitkivati!“^[19]

Ovaj nalog: „Nemojte (mene) o njima zapitkivati“ upućen je ashabima u periodu Objave, a da, zbog pretjeranog zapitkivanja, ne bi uslijedile neke nove obaveze ili zabrane.

Zato u jednom drugom hadisu stoji: „Ostavite mene (ne dirajte me, ne zapitkujte) i ono što sam vam ostavio“!^[20]

U Časnom Kur'anu stoji:

„O, vjernici, ne zapitkujte o onome što će vam pričiniti neprijatnosti ako vam se objasni; a ako budete pitali za to dok se Kur'an objavljuje, objasnit će vam se; ono ranije Allah vam je već oprostio. – A Allah prašta i blag je“. ^[21]

Ovaj segment prava naziva se područjem oprosta (mintakatul-‘afvi), također i na osnovu merfu‘ hadisa koji prenosi Selman, u kojem stoji da je Vjerovjesnik, a.s., rekao:  „Ono što je Allah u Svojoj Knjizi dopustio, to je dopušteno (halal). Ono što je zabranio, strogo je zabranjeno (haram). A ono što je prešutio, to vam je oprostio; prihvatite od Allaha Njegov oprost, Allah nikad ništa ne zaboravlja“!^[22]

Zatim je (Selman) citirao ajet:  „Gospodar tvoj ne zaboravlja“.^[23]

 Sve ovo ukazuje na to da mali broj obaveza i širina područja oprosta nisu došli bez svrhe, niti slučajno, nego je riječ o onome što je Zakonodavac, dž.š., imao namjeru učiniti da bi Šerijat posjedovao svevremensku i sveprostornu dimenziju i da, kao takav, bude primjenljiv u svakom vremenu, na svakome mjestu, u svim okolnostima. Ono što se može potvrditi jeste da će onaj ko odluči temeljito izučavati islam, a zatim pristupi izučavanju drugih objavljenih religija ili nekih filozofskih pravaca, doći do spoznaje da islam mora biti vječni Allahov, dž.š., pravac (put), Njegov savršeni sistem, te, prema tome, nema mjesta porediti ga sa ljudskim programom i njihovim sistemima u kojima jasno dolaze do izražaja njihova nesavršenost, njihove strasti, težnje i manjkavosti. A zar se može porediti ono što je čovjekov produkt sa onim što je Božije stvaranje? Ovim se ukazuje i na upozorenja Kur'ana, a.š., Sunneta i naših dobrih prethodnika da je upotreba riječi haram dopuštena samo onda kada smo u to sigurni na osnovi Allahove Knjige i Sunneta Njegovog Poslanika, a.s.

U Allahovoj, dž.š., Knjizi stoji:

"Kažite vi meni zašto jednu hranu koju vam Allah daje smatrate zabranjenom, a drugu dopuštenom?" Recite: "Da li vam je prosuđivanje o tome Allah prepustio ili o Allahu laži iznosite?";^[24]

''I ne govorite neistine jezicima svojim: 'Ovo je dopušteno, a ovo je zabranjeno', da biste tako o Allahu neistine iznosili. Oni koji o Allahu govore neistine – neće uspjeti''.^[25]

Imam ibnu‘l-Kajjim kaže: ''Nije dopušteno da onaj koji izriče fetvu poziva za svjedoka Allaha, dž.š., i Njegova Poslanika, a.s., i da u Njegovo ime nešto okarakterizira halalom, haramom, vadžibom ili mekruhom osim ako zna, tj. ako iz teksta Kur'ana, a.š., ili hadisa ima argument koji potvrđuje da je nešto halal, haram, vadžib ili mekruh. Ako je to znanje dospjelo do njega putem prenošenja s generacije na generaciju, on nema pravo da Allahu, dž.š., i Njegovome Poslaniku, a.s., pripisuje to što tvrdi, odnosno da to ljudima stavlja u obavezu, a da u stvarnosti ne poznaje propis Allaha, dž.š., i Njegovoga Poslanika, a.s., o datom pitanju. Mnogi naši prethodnici su govorili: Neka se dobro pripazi svako od vas da ne kaže: ' To je dozvolio Allah, dž.š.', ili: 'To i to zabranio je Allah, dž.š.', jer će mu Allah, dž.š., reći: 'Slagao si, to nisam dozvolio i to nisam zabranio'!“^[26]

Upotrebljavati olahko riječi halal i haram je, ustvari, izricanje laži na Allaha, dž.š., jer Allah, dž.š., kaže:

„Reci: 'Kažite vi meni zašto jednu hranu koju vam Allah daje smatrate zabranjenom, a drugu dopuštenom?'“^[27] 

Imam Malik kaže: „Naši dobri prethodnici, sve sami autoriteti u poznavanju islama, nikad nisu govorili: 'Ovo je halal, a ovo je haram', nego su govorili: 'Ovo smatram pokuđenim, a ovo mi je drago“. Dakle, halal je ono što je Allah dopustio i Poslanik Njegov, a haram je ono što su zabranili“.^[28] 

                     Važnost pravila u islamskom pravu

        U svakom pravnom, pa i u šerijatskom sistemu postoji hijerarhija pravnih normi. Pojedinačna pravna norma regulira samo jedan slučaj, a ako se može primijeniti na različite slučajeve unutar jedne pravne oblasti, ili ako obuhvata mnogo slučajeva iz različitih oblasti pravne nauke, onda takvu normu nazivamo pravno pravilo, princip ili maksima. Veoma često na osnovi pravnih pravila koja tretiraju određenu tematiku možemo jednostavno doći do pravne teorije ili pravnog instituta. Na primjer, institut šerijatskopravnih olakšica u šerijatskom pravu možemo lahko razaznati ukoliko poznajemo šerijatskopravna ili fikhska pravila, kao što su: Poteškoća zahtijeva olakšicu; Poteškoća je dokinuta; Šteta se mora otkloniti, i sl.

Isto je i sa drugim pravnim institutima, kao što je institut odgovornosti. Pravna (fikhska) pravila, kao što su: Prihvata se privatno oštećenje radi izbjegavanja javne štete; Veća šteta se otklanja manjom štetom; Počinilac je odgovoran; Šerijatsko opravdanje isključuje odgovornost; Prihvata se izjava povjerljive osobe uz zakletvu (da ne snosi odgovornost), i sl., jednostavno postavljaju okvir za pravilno razmatranje instituta odgovornosti u šerijatskom pravu. Bez poznavanja pravnih pravila koja tretiraju ovu oblast, bilo bi veoma teško i zamorno zaroniti u tako osjetljiva pitanja kao što je, recimo, halal kvalitet.

„Sve što vodi u haram jeste haram“;  „Što je zabranjeno upotrebljavati, zabranjeno je i uzimati“.^[29]

Ovo pravilo se naslanja na kijas, jer je Uzvišeni Zakonodavac zabranio muslimanima šta ne smiju upotrebljavati i koristiti, kao što su vino, svinjsko meso, posuđe od zlata i sl. Pravnici su, na osnovu analogije, zaključili da je to zabranjeno prisvajati i uzimati. Radi se, dakle, o grupi onoga što je u šerijatskopravnim tekstovima zabranjeno za upotrebu, na osnovi čega su pravnici, koristeći se analogijom, izveli ovo fikhsko pravilo. Jer, uzimati i kod sebe zadržavati ono što je zabranjeno koristiti i upotrebljavati isto je kao i upotrebljavanje. Naravno, iz ovoga se izuzima držanje zlata, srebra i svile trgovcu i njemu sličnim osobama.

Pravila kulture islamske ishrane i življenja

         Pod strukturom islamske ishrane podrazumijevaju se sve vrste hrane i pića koje su dozvoljene za korištenje. Naime, riječ je o svim vrstama hrane i pića koje su dozvoljene i koje sačinjavaju jednu cjelinu. Za strukturu islamske ishrane od relevantnog je značaja odgovor na pitanje šta je dozvoljeno, a šta zabranjeno za konzumiranje. Na to za svakog muslimana izuzetno značajno pitanje odgovor se nalazi u Kur'anu, a.š., i Poslanikovom, a.s., Sunnetu.

               Određeni stil življenja, koji se manifestira u svim sferama rada i ponašanja, karakterizira sve muslimane, bez obzira iz kojeg dijela svijeta oni potiču. S obzirom na to, i ishrana, i sve što je vezano za nju, bitan je aspekt života muslimana.

Muhammed, a.s., je rekao u jednom od hadisa da sve ono što ne bi želio sebi, nemoj želiti ni drugom, ili  da  drugom želiš ono što želiš i sebi. Ovaj hadis je s vremenom prešao i počeo se upotrebljavati i u masama kao narodna poslovica, a ovo bi mogao biti  i moto po kojem se treba vladati svaki čovjek. Odavde bi se moglo shvatiti značenje riječi halal kao nešto što je prihvatljivo, ili kao  sticanje određene vrijednosti bez povrede tuđih interesa, ili koristiti samo ona dobra koja je islam dozvolio. Nasuprot svega ovoga je haram, koji označava nešto neprihvatljivo, zabranjeno.

U kontekstu kulture islamske ishrane i življenja posebno mjesto zauzimaju hrana i način njenog pripremanja i konzumiranja. Bez obzira na ukupan društveni i tehnološki progres, sve do danas su se održali mnogi prehrambeni običaji, bilo da se radi o etničkim ili religijskim skupinama naroda u svijetu. Prehrambeni običaji su usko vezani za vjeru, naciju, zemlju ili religiju. Prehrambeni običaji i prehrambene navike gotovo da se temeljno razlikuju na svim kontinentima zemaljske kugle. Religioznost se u većini religija odražava i kroz prehranu. Danas je u svijetu veoma poznato da u islamu ishrana mora biti halal, kao košer u judaizmu ili vegetarijanstvo u hinduizmu. Kršćanstvo, kao najbrojnija religija,^[30] utjecalo je na prehrambene običaje najviše u razvijenim zapadnim zemljama. Danas ljudi često osjećaju potrebu da hrana dobije duhovni sadržaj, po čemu, kao takva, biva prepoznata na tržištu.

Saznanja i iskustva koja prethode i prate poslove oko hrane, pića i ishrane muslimana, a koja su u skladu s temeljnim izvorima islama, Kur'anom, a.š., i Sunnetom  (praksom Muhammeda, a.s.), čine kulturu islamske ishrane. Pod kulturom islamske ishrane podrazumijevamo običaje, pravila, smjernice, norme i kategorije koje su utemeljene i izvedene iz islama, a koje se nameću njegovim pripadnicima kao obavezno djelovanje, postupanje i  ponašanje u toku jela. Pravilna ishrana uvjetuje stanje dobrog zdravlja svakog čovjeka. Prehrana kao dio životnog stila nesumnjivo ima veliki utjecaj na stvaranje bolesti. Jedan od temeljnih uzroka savremenih bolesti su prehrambene navike i životni stil. Međutim, uzrok savremenih bolesti nije samo prahrana, nego i genetski rizik, kao i način života. To su, prije svega, sedentarni način života i nedostatak fizičke aktivnosti, svakodnevni stresovi i depresija, otuđenost, nedostatak ljubavi i pažnje i dr. Postavlja se pitanje koliko na ovakav životni stil može utjecati islamski način života.  Islamski propisi otklanjaju i zabranjuju sve radnje i postupke koji vode nepravilnom životu, pa tako i ishrani.

Ovdje treba navesti da se pojmovno razlikuje halal hrana i halal prehrana. Halal hrana su sve stari koje se jedu i namijenjene su prehrani. S nutricionističkog aspekta, prehrana je proces uzimanja hrane u cilju zadovoljenja potreba organizma za nutrijentima^[31] koji imaju energetsku, gradivnu i zaštitnu funkciju u organizmu. Halal prehrana po svojim načelima je u punoj saglasnosti sa savremenim principima pravilne (racionalne) prehrane.

 Cilj jedenja i pijenja

Cilj svakog čovjeka je da služi Allahu, dž.š., i da Ga obožava. Kako je cilj muslimana Ahiret, koji je bezgranični nastavak ovog dunjalučkog života, onda treba biti težnja svakog muslimana da postigne taj najveći cilj. Čovjekov najveći uspjeh prema tome, jeste upravo Džennet, gdje će čovjek moći da upozna svoga Stvaraoca, Allaha, dž.š. Ovaj cilj je moguće postići vjerovanjem (imanom), znanjem (ilumom) i dobrim djelima, te uz milost Allaha, dž.š. Vjera i Allahova, dž.š. milost su Božiji prerogativi dok su znanje i dobra djela izbor svakog pojedinca. 
Zdravo tijelo je neophodno da bi neko mogao steći znanje, kao i dobra djela, a u svakom slučaju, zdravo tijelo je nemoguće imati bez ispravne ishrane. Zato musliman jede ono što mu je Allah, dž.š. učinio halalom. Razlog jedenja i pijenja kod muslimana je, stoga, izdržavanje i jačanje tijela i takvim možemo steći neophodno znanje o Allahu, dž.š., i činiti dobra djela. Shodno tome, osoba mora jesti odgovarajuću hranu i piće kako bi mogla da radi dobra djela i da uči o svome Stvaraocu.
"O, poslanici, dozvoljenim i lijepim jelima se hranite, i dobra djela činite, jer Ja dobro znam šta vi radite!"^[32]

Zato slobodno možemo kazati da je ishrana usko vezana sa našom vjerom. Musliman jede da bi živio, a ne živi da bi jeo. Vjernik treba da slijedi šerijatske preporuke oko ishrane, jer su upravo te preporuke vodič za duhovno, intelektualno i fizičko zdravlje. 

 Ispravno jedenje i pijenje

U rječniku, značenje jedenja je žvakati i gutati hranu, u obrocima. U rječnik značenje je također veza, pogodno je i odgovarajuće slaganje s onim što je dobro, ili dozvoljeno (zakonito), i to bi trebalo da bude ono što je zdravo, odnosno normalno. Tako 'jesti pravu hranu' općenito znači imati obrok koji je normalna, dobra (dozvoljen) i zdrava hrana, kao i  žvakati i gutati hranu koja je pogodna i ispravna.

 

Prema islamskim nazorima, jedenje (i/ili pijenje) možemo podijeliti u dvije skupine,  i to:

(1) biološko jedenje

(2) senzualno jedenje ( jedenje radi uživanja )

Biološko jedenje

Biološko jedenje podrazumijeva jedenje radi održavanja tijela, tjelesnih procesa i funkcija. Primjer biološkog jedenja je jedenje kada je čovjek gladan. 

Poslanik, s.a.v.s., je rekao:

"Čovjeku je dovoljno samo malo (nekoliko zalogaja) da utoli glad..."^[33]

Biološko jedenje je najprirodniji ljudski čin, i ovakvo jedenje je ono koje je dobro, korisno i zdravo. Možemo ga nazvati i ispravnim jedenjem. Ispravno jedenje podrazumijeva dva aspekta: kvalitet i kvantitet hrane.

 

Senzualno jedenje

Senzualno jedenje podrazumijeva jelo i piće koje se konzumira radi uživanja u ustima. Ono je u suprotnosti sa interesima i potrebama duhovnog, intelektualnog kao i fizičkog zdravlja čovjeka. Primjeri senzualnog konzumiranja hrane su alkoholna pića, droge, cigarete, kao i prejedanje. 

"Jedite ukusna jela kojima vas opskrbljujemo i ne budite u tome obijesni da vas ne bi snašla srdžba Moja; a koga snađe srdžba Moja - nastradao je!“^[34]

Možemo zaključiti da je senzualno jedenje pogrešno i vrlo loša praksa ljudi.[35] 

 Zaključak

Ukoliko želimo da naše konzumiranje hrane bude blisko Poslanikovom, s.a.v.s, konzumiranju onda bi trebalo ispuniti slijedeće uvjete:

- voditi računa da hrana koju konzumiramo bude sigurna od svih primjesa harama i

- da način sticanja zarade mora biti u skladu s islamskim propisima, kako se ističe u kur'anskom ajetu: „Ne jedite imovinu jedan drugoga na nepošten način!“^[36]

Islam nije ostavio u ljudskom životu pravne praznine, već je sve segmente njegovog života obuhvatio propisima i normama, detaljno ili načelno, a sukladno njihovoj važnosti i prioritetima. U osnovi, svi izvori hrane koje je Allah, dž.š., na Zemlji stvorio, radi čovjeka, dozvoljeni su i ni jedna njena vrsta ne može se zabraniti bez potpuno jasnog, posebnog i vjerodostojnog dokaza. Islam je, pri kvalifikaciji hrane na dozvoljenu i zabranjenu, imao jasnu filozofiju koja je kompatibilna sa generalnom islamskom filozofijom. Zbog toga je od hrane dozvoljena samo ona koja čista, zdrava i korisna, a zabranjena nečista i štetna. Islam se kod vrednovanja stvari i propisivnju zakona povodi za prirodno ljudskim, moralnim i etičkim vrijednostima, za razliku od savremenog materijaliziranog čovjeka koji se u svemu tome povodi samo za profitom i materijalnom dobiti, a šerijatski način ishrane je postojeća realna i prirodna alternativa koja zdravlje savremenog čovjeka štiti od protagonista savremenog načina proizvodnje, potrošnje i konzumiranja hrane.

[1] Kur'an, a.š., prevod Besima Korkuta; Ibrahim, 34.

[2]Jusuf el-Karadavi: Halal i haram u islamu, preveli Džemaludin Latić i Seid Smajkić, NIP „Ljiljan“, „Islamica“, Sarajevo; 1997.,  str. 45.

[3] Jusuf el-Karadavi, nav. dj., str. 46.

Sintagma "ummetun wesatun" često se upotrebljava da označi pravednu zajednicu, zajednicu srednjeg puta, jer riječ vesat(ijja) znači isto što i riječ hijar "najbolji, odabran, ugledan.

Tako et-Taberi kaže da taj pojam označava odabrane i najbolje zbog karakteristika osoba da budu pravedni. On piše: "Ovo se razlikuje od ekstremnih stavova jevreja i kršćana. Kršćani vjeruju da Allah, dž.š., ima sina (Isusa), dok su jevreji izmijenili Sveto pismo objavljeno od Allaha dž.š., ubijali poslanike i iznosili neistinu na Allaha dž.š." Ibn Kesir kaže da se pod tim podrazumijeva ono najbolje i pravedno. El-Kurtubi je mišljenja da ovaj termin znači: biti najbolji u pravdi i pravičnosti. U tome smislu, to znači zauzimanje srednjeg položaja između dobrih i loših djela i držati se pravde i pravičnosti. Er-Razi smatra da ovaj pojam ima četiri značenja: pravda, tj. biti daleko od ekstremnih vjerovanja i djelovanja; drugo, dobrota, treće, skromnost, a četvrto umjerenost. En-Nesefi je stava da pravičnost podrazumijeva udaljenost od pretjeranosti, nemarnosti i ekstremizma. Ez-Zamahšeri kaže da srednji put u vjeri i vjerskoj praksi podrazumijeva ono najbolje i najpravednije, jer su to elementi koji odudaraju od svakog zla i destrukcije. Slične stavove navode i drugi mufessiri kao: es-Sujuti, Sejjid Kutb, el-Hidždžazi, ez-Zuhajli i dr.

[5] El-Bekare, 168.

[6] El-Bekare, 172.

[7] El-Maide, 87.

[8] El-Maide, 88.

[10] El-Bekare, 173.

[11] El-En'am, 119.

[12] Hadis je sahih, a prenose ga Buhari i Muslim.

 Muslim, Sahihu'l-Muslim, prevod grupe prevodilaca, El-Kalem, Sarajevo, 2004.

[13] Buhari, broj 50, Muslim, broj 2 996.

[14] Bosanskohercegovački halal-standard BAS 1049:2007 – Halal-hrana – zahtjevi i mjere, str. 6.

[15] Više pogledati u knjizi pod istoimenim  poglavljem: Ša’ravi, M. Muhammed:  Halal i haram, preveli Salem Dedović i Ahmed Hatunić, MIZ Sanski Most,  2005.,  str. 23-26.

[16] Al-'Araf, 157.

[17] Tirmizi od Hasana b. Alija, r.a., broj 2 442.

[18] Tirmizi od Ebu Hurejrea, broj 2 239.

[19] Hadis bilježi ed-Darekutni, a en-Nevevi u djelu al-Arba‘in kaže da je hadis hasen (dobar). Prije njega, to isto je učinio i Ebu Bekr es-Sem‘ani u djelu Al-Emali. O senedu ovog hadisa ima diskusija, koje je pojasnio Ibn Redžeb u djelu Džami‘ul-ulumi vel-hikem.

[20] Hadis bilježe Ahmed, Buhari, Muslim, Nesai i ibn Madže od Ebu Hurejrea.

[21] Al-Maida, 101.

[22] Hadis bilježi al-Bazzar sa pouzdanim prenosiocima hadisa, kako ističu al-Hajsami u djelu Madžmau‘z-zawaid (7/55), al-Hakim u al-Mustadraku (2/375), koji još kaže: ''Sened ovog hadisa je sahih'', a u tome ga je podržao i az-Zahabi.

[23] Merjem, 64.

[24] Junus, 59.

[25] An-Nahl, 116.

[26] Ibn Qajjim el-Džawziyye: Fatava imamal-l-Muftiyyina va Rasulir-Rabbal-l-‘Alamine Nabiyyi s.a.v.s. (Poslanikove fetve); preveo Jasmin Hadžikadunić, Tešanj, 2004.

[27] Junus, 59.

[28] Qâdi 'Ijjad: Tartibal-l-Madarik, 1/145.

[29] Autor „El-Hidaje“ ovo pravilo formulirao je na sljedeći način: “U pravilu je i sam uzrok harama-haram”, El-Merginani, op. cit., str. 2/424.

[30] Vatikanski godišnjak  (Vatikan, 2008.) (Broj muslimana u svijetu (19,2 posto) odnedavno je prerastao broj katolika kojih je 17,4 posto, pokazuju podaci iz Vatikanskog godišnjaka za 2008., objavljeni u izdanju lista Osservatore Romano.) Brojke se temelje na podacima UN-a iz 2006., rekao je za list monsignor Vittorio Formenti koji Vatikanski godišnjak vodi od 1996. "Ako se računa broj kršćana različitih vjeroispovijesti - katolika, pravoslavnih vjernika, anglikanaca, protestanata, taj će postotak biti 33 posto svjetske populacije", rekao je mons. Formenti. Dobivene statistike u 2010. godini govore o još većem broju muslimana u svijetu (nezvanično 28 %).

[30] Hranljive stvari sadržane u namirnicama.

 

[32] Al-Mu'minun, 51.

[33] Tirmizi, ibn Madže, Hakim.

[34] Taha, 81.

 [35]Hussaini, Mohammad Mazhar, „Islamic Dietary Concepts & Practices“, American Halal Foundation, Bolingbrook, 1993.

[36] El-Bekare, 188.

Priredio: dr.sc. Arnautalić Mirsad