„Kao u školjkama, u kojima djeca osluškuju šum vjetrova i talasa morskih, tako i u ljudskim riječima šumi sve, što se s čovjekom dogodilo od početka", riječi su velikog Miroslava Krleže. Čitajući Adžikićeve stihove, ove Krležine riječi se same pomaljaju i dobijaju svoj puni smisao i značenje, jer se iz „Bosanskog lonca" podosta može razaznati o samom autoru, njegovim razmišljanjima, težnjama i stremljenjima. Bez težnje i namjere da nam pruži konačne definicije života, ljubavi, pravde i drugih životnih vrijednosti (što je čest slučaj kod većine mladih pjesnika), autor nam je jednostavno ponudio da s njim podijelimo njegova razmišljanja o životu i svijetu pretočivši ih u stihove. Ovakva je namjera, u svakom slučaju, za pohvalu jer „umjetnost je čudan poziv, koji niti hrani, niti brani, niti odijeva onoga koji se njoj odao" (Ivo Andrić). Vrijednost književnosti kao umjetnosti riječi i jeste u tome da nam svima podjednako omogućava da iskažemo svoje misli, osjećanja i stanja duha i podijelimo ih sa drugima.
Sama zbirka tematski je koncipirana u dva dijela: u prvom dijelu preovladavaju pjesme čija je tematika dosta široka: obuhvaćene su i rodoljubive, i ljubavne, kao i pjesme koje je teško svrstati u neku od strogo određenih lirskih vrsta, ali su najbliže misaonim pjesmama, u kojima preovladava mistika i traži se vjera i Bog kao utočište, nalazište mira i duševna hrana. U drugom dijelu zastupljene su uglavnom pjesme za djecu i mlade.
Pjesma „Ja sam Brčak i Bosanac" je, čini se, : odredila i okvir čitavog prvog dijela zbirke, te moram parafrazirati riječi akademika profesora Muhameda Filipovića koji kaže da „ako ne budemo znali i htjeli sačuvati svoju domovinu, onda je nismo ni zaslužili". Iz većeg broja pjesama ovog dijela zbirke naslućuje se ljubav prema domovini, neraskidiva vezanost za rodni kraj i ljude svoga zavičaja. Često je spominjanje rodnog i okolnih mjesta u više pjesama. Kroz većinu pjesama provlači se tiha sjeta, sjećanje na neka bolja, davno proživljena vremena, te one imaju elegičan ton - u njima preovladava osjećaj žaljenja za nečim što je nepovratno prošlo:"Eh mladosti", „Pitam sebe", „Čudno proljeće", kao i zabrinutost pred onim što nas čeka: „Kuda nas vodi sudbina". Sasvim su normalni ovakvi tonovi iz pera mladog pjesnika, jer su oni odraz razumljive izgubljenosti u vremenu čitave jedne generacije, koja je živjela i pamti neka druga vremena, o kojima svako ima svoj sud. Takođe, dosta pjesama ovog dijela zbirke ima autobiografski karakter („Sabur") u kojima je pjesnik na, lirski dosta upečatljiv način, opjevao lično stradanje i tragediju, te se pominju konkretni događaji i datumi (2002., 2004. i 2005. godina).
Drugi dio ove zbirke pjesama sadrži uglavnom pjesme za djecu i mlade, te su lahko čitljive i pamtljive. Pošto svi u sebi uvijek nosimo malo djeteta, onakvog kakvo smo bili, isto tako nosimo i uspomene, kako one dobre i lijepe, tako i one druge, te će ove pjesme svakoga asocirati na neki događaj ili uspomenu iz djetinjstva.
Većina pjesama u zbirci ispjevana je u katrenima (četverostisima), manje tercinama (tristisima) i sa tek nekoliko pjesama u distihu (dvostih). Međutim, u svim je pjesmama uočljivo pjesnikovo insistiranje na rimi (,,U sred...") i vezanom stihu, što može biti ponekad dvosjekli mač.
Naime, većina mladih pjesnika pribjegava tzv. slobodnom stihu, bez rime, neodređene dužine stiha, bez strofa i znakova interpunkcije.Oni to objašnjavaju većom mogućnošću pjesničkog izraza, ali se tu uglavnom krije siromaštvo rječnika(leksika našeg jezika broji oko 250.000 riječi) i nepoznavanje osnovnih lirskih postulata,tako da je ovo Adžikićevo insistiranje na vezanom stihu i rimovanju u svakom slučaju jedna od pozitivnih strana ove zbirke. Stoga se često koriste apostrofi, a ponekad koristi i ikavica koja je netipična za ovaj di BiH (da bi se sačuvala dužina stiha i postigla rima). Rima u pjesmama najčešće je parna, a tek u nekim pjesmama ukrštena. Treba svakako istaći i prilično uspjela stilska izražajna sredstva: ima dosta uspjelih personifikacija, uoćljivo je pijesničko opkoročenje (prenošenje misli iz jednog stiha u drugi); u pjesmi "Stan živote" imamo uspjelu metaforu (život kao tvrda,kamena kula,a u pjesmi"Dvije vitke topole" malu alegorijsku priču sa poukom,toliko tiptčnom za basnu kao narodnu književnu vrstu. ističući prvi dio zbirke kao, čini se, kvalitetniji,kako tematski tako i stilski,te pjesnikove stavove,ponovo ću citirati Andrića:"Umjetnost i volja za životom pobjeđuju svako zlo,pa i samu smrt".
Ne ulazeći u dublju analizu stila i jezika pjesama,treba istaći i pohvaliti autorovu svjesnu namjeru da napiše pjesme koje mogu čitati,shvatiti i prihvatiti svi: od djece,preko omladine do doraslih.Pred vama je "Bosanski lonac": pročitajte,probajte ga, pronaći ćete nešto za sebe.
Safet Imamović,prof