Putovanje je fizicko i metafizicko kretanje. Blagodat i srklet, dar i strah. Covjek se ponekad mora pomjeriti na hiljade kilometara da bi shvatio jednu jedinu stvar o sebi i svijetu. Otputovati daleko, preko okeana, da bi vidio nesto sto mu je bilo pred nosom sve vrijeme, ali je bilo skriveno blizinom.
Nepomicnost ne postoji, ali postoji tendencija ka staticnosti. Mi nismo pokretljivi ljudi, Mi, stanovnici ovih brdsko-planinskih prostora, smo lijeni. Opravdanje za to nalazimo u neslobodi, besparici, kojecemu. I sva ta opravdanja stoje, nisu bez pameti. Ipak, nasa nezelja za metafizickim kretanjem je ono sto vise zabrinjava. Strah od promjene.
Nije ropstvo samo kad te neko zatvori vizama, granicama, neprijateljskim odnosom. Ropstvo je kad covjek ne vjeruje da moze i da ima gdje otici od mjesta u kom se nalazi. Potlacenost je nevjera da se stvari mogu promijeniti na bolje, da nije svijet samo kasaba iz koje dolazimo. Mentalna, duhovna i dusevna skucenost su zatvor. Nesloboda je i nesposobnost da se vidi ljepota.
Vidjeti ljepotu i samozadovoljno hvaliti sebe, svoje pleme, svog konja je "luzerski" pristup i odrazava, zapravo, nemoc. Samohvalisanje je samoopravdanje.
Ali, kako ljudi ne vole (samo)kritiku, evo, ovaj put, pravit cu se da je sve bajno i krasno, i pisati kako smo mi divni, idealni, kako nemamo nikakvih problema. Ostat cu u staticnosti samozadovoljnog tapsanja po ramenu i krivljenja "anamoonih" za sve sto ne stima i ne funkcionira. Necu davati primjere iz svog zivota i zivota onih koji me neposredno okruzuju, trudeci se da nas vidim realno, vec cu govoriti kako smo mi bolji od drugih. Reci cu da smo tako posebni i pametni. Da nema nigdje ovakve vode, hrane, zena, postenja, taksista. Nigdje, osim na jos pedeset miliona destinacija sirom bijelog svijeta.
Osjecaj da nismo jedini i posebni je mnogo zdraviji od vjerovanja u sopstvenu vaznost.
Medu filmadzijama postoji jedna poslovica koja kaze - "Koga nema, bez njega se moze." A ima i jedna simpaticna anegdota sa Marlon Brandom koji se oholio tokom snimanja, maltretirao saradnike i otezavao rad. Reditelju je "pukao film" i rekao mu je: "Marlone, ako te stavim u total, ni rodena majka te nece prepoznati!" (total je najsiri filmski plan u kojem je ljudska figura nebitna i skoro nevidljiva). Eto, i Marlonu su "dohakali".
Pitanje neslobode i sljepoce me podsjeti na muhu koju spominje Rumi u Mesneviji. Ta muha se kupa u bari od mokrace. Plivajuci tako, ona za sebe misli da je kraljica svijeta. Ona i ne zna da osim nje i te bare, postoji jos mnogo, mnogo toga sto ona nikada nece otkriti. Pa, mozda i nije lose da je ne budimo iz "sna" o svojoj "velicini".

Aida Begic-Zubcevic /rahic.ba