Behlul, mudra luda, skrivao je svoju mudrost iza zastora ludosti. Slobodno je ulazio i izlazio iz palače Haruna Er-Rešida, stoga što je sultan cijenio njegove riječi upute.
Jednog dana Behlul je ugledao da je sultanov prijesto prazan, te brzo sjede na njega. Sjesti sultanu na prijesto bio je prijestup zbog koga se lahko gubila i glava. Stražari odmah uhvatiše Behlula, skinuše ga s prijestolja i dobro ga istukoše. Njegovo zapomaganje probudi sultana Haruna, te se i on istom tu pojavi.
Behlul je drečao kao jarac dok je začudjeni Harun tražio od stražara da mu objasne šta se dogodilo. Kada saznade šta se dogodilo, poče ga tješti grdeći stražare:
„Sram vas bilo, zar ne vidite da je to Behlul mahniti? Zar bi se pametan čovjek usudio sjesti na sultanovo prijestolje?“
Potom reče Behlulu:
„Nemoj plakati, sve je sada u redu, obriši svoje suze, dobri moj.“
„O halifa!, ne placem zbog boli i batina koju pretrpjeh, vec ja plačem zbog tebe“ odgovori mu Behlul.
„Zbog mene!, uzviknu Harun,“Zašto bi plakao zbog mene?“
„O halifa“ , reče Behlul,“ sjedio sam na tvom prijestolju samo nekoliko trenutaka i zbog toga sam dobio strašne batine, a ti, dobri moj, sjediš na njemu već dvadeset godina. Kakve li samo tebe batine očekuju kada siđeš s njega? Eto, zbog te pomisli ja zaplakah.“
Harun Er-Rešid ovim bijaše potpuno dotučen. Sada njemu suze potekoše niz lice.
„Pa šta da radim, o Behlule?!“, zavapi očajnički.
Behlul, mudra luda, poče bježati iz palače vičući na sav glas:
„Budi pravedan, budi pravedan, moja fukaro!!!“