‘’Za muslimana je avlija oduvijek predstavljala zasebnost i baškaluk i u avliju se moglo ući samo sa dozvolom domaćina. U avliju su ulazili pozvani i birani prijatelji i komšije. U bosanskoj avliji je vladao red i čistoća a obavezno se pila kahva na klupi pod groždjem i služilo se slatkim od dunja koje su rasle opet u našoj avliji…’’ Abdulah Bosnić

    Imitacija stare ulazne kapije  u avliju (dvorište) porodične kuće koja se nalazi u Gornjem Rahiću koja je ograđena visokim zidom oko nje baš kao u neka stara vremena,a kakav je njen sadržaj to je drugo pitanje koliko imamo duhovnosti i inspiracije za to, za staru avliju i život u njoj.

Nema tog stanovnika BiH koji ne zna šta znači riječ avlija. Avlija je bila i ostala mjesto druženja, dječije graje, a što ne reći i mjesto akšamluka, ali bogme i ašikluka, eh o baš jednoj takvoj avliji pišem. No krenimo redom...Bašeskija je pisao o Sarajevskim avlijama i baščama koje se s proljeća okite beharom i iz dana u dan mijenjaju svoju fizionomiju i bivaju sve ljepše i ljepše. Nakon behara stignu majske ruže, zatim zambaci, pa kadifice, ilduzi, nema te prave avlije u kojoj nema grma šimšira s pažnjom njegovanog i okresivanog u najrazličitijim oblicima, gdje je baštovanova mašta dolazila do punog izražaja, eh da ne počnem pisati o hortikulturi. Avlija je u pravilu prostor ograđen visokim zidom skriven od pogleda znatiželjnika, to je intimni prostor porodičnog življenja, obično kaldrmisan kamenim oblutcima donošenim na rukama iz obližnjih rijeka, potoka i sa mnogo pažnje redanim u čipkastu strukturu bijelih prostirki opervaženih, u pravilu, zelenilom trave. Prava kaldrma nikada nije bila zaljevana betonom, nego se linija trave provlačila između kaminih lopti snježnobijele boje, žene su vrijedno ribale kaldrmu i u dane koji nisu bili vezani za praznične svečanosti.

U muslimanskoj kulturi avlija zauzima posebno mjesto.Avlija nije služila samo kao „put“ od kapije do kuće ili kao obično dvorište za parking automobila,već je imala značajniju ulogu kako za domaćina tako i za cijelo društvo.Pisati o avliji a ne reći o njima iz naših starih vremena u našem mjestu je nemoguće ne spomenuti avlije begova poput Ahmedbegovića, Šećerbegovića,Džinda,Ibrahimbegovića i drugih porodica koje su nekad bile prisutne na ovim prostorima.Sa starim nenama koje pamte ta vremena može se puno toga naučit o iskorištavanju avlije maksimalno kroz cvijeće, voće te dio bez kojeg izgled avlije bi bio tužan a to je bunara ili izvora u njoj koji bi svojom svježinom i izgledom davao još veću ljepotu u jutarnjim satima dok se ispijala jutarnja kahva, čaj, hošaf, limunada te drugi napitci koji su se koristili u ta davna vremena. Nešto o kapiji (ulazu) u avliju.

Prije ulaska u avliju najprije trebamo pokucati na kapiju.Kapije su bile obično drvene sa duborezom ili manjim radovima koji su bili urezani na kameni okvir kapije.

Na sredini kapije nalazile su se dvije halke.Jedna veća i unutar veće manja halka.Na veću halku kucali bi muškarci,a na manju žene. Kucanjem u veću halku dobija se veći zvuk što bi značilo da je na kapiji muško lice.Manja halka daje manji zvuk i znači da je na kapiji žena.

U avliji obično biva puno zasađenog cvijeća.Ako je avlija velika onda se u njoj može naći voća i povrća.Jedan od simbola avlije jeste bunar ili sarandza.Isto tako u ćošku avlije nailazimo na akšehanu ili prostor za ostvaku.Tu je i veliki kamen koji služi za pranje robe kao i kaldrma koja vodi od kapije do ulaznih vrata.

Kuće su napravljene tako da jedna drugoj nemogu gledati avliju.
Avlija je bila sastvani dio muslimanskog života.Žene su najveći dio svog vremena provodile u avliji.Komšije bi se skupljale u avliji i tu bi provodili vrijeme uz kahvu,pjesmu i muhabet.Žene bi vezle veziva i ponekad pravile zajednička jela.

U nekim avlijama postojala bi središnja vrata tako da komšije nebi imale potrebe izlaziti na ulicu već bi direktno ušle u komšijsku avliju.


O ljepoti muslimanske avlije pisali su mnogi,a 1835. godine Miss Julia Parde prilikom posjete Istanbulu zabilježila je sljedeće „Kamo sreće da je Šekspir vidio avliju prije nego što je napisao roman „Romeo i Julija“ .
Pripremio:H.H. 25 juli