Genocid u Srebrenici, koji se dogodio u julu 1995. godine, najveći je masakr počinjen na tlu Evrope nakon Drugog svjetskog rata. U periodu od nekoliko dana, pripadnici Vojske Republike Srpske, pod komandom Ratka Mladića, sistematski su ubili više od 8.000 bošnjačkih muškaraca i dječaka iz zaštićene enklave Srebrenica, koju je tada trebala štititi UN-ova mirovna misija.

Ovo nije bio samo ratni zločin, već zvanično presuđeni genocid pred Međunarodnim sudom pravde u Haagu i Međunarodnim krivičnim tribunalom za bivšu Jugoslaviju (ICTY). Presude su jasno utvrdile da su zločini u Srebrenici počinjeni s namjerom da se istrijebi bošnjačko stanovništvo s tog prostora.

 Zašto je bitno govoriti o Srebrenici danas, nakon 30 godina?

Zato što porodice žrtava još uvijek tragaju za posmrtnim ostacima svojih najmilijih. Još uvijek nisu pronađeni svi.

Zato što se zločin negira, umanjuje i relativizira, ne samo u nekim dijelovima Bosne i Hercegovine, nego i šire.

Zato što mir, pomirenje i suživot nisu mogući bez priznanja istine, pravde i sjećanja.

Zato što je sjećanje na žrtve dužnost svakog čovjeka koji vjeruje u dostojanstvo, pravdu i ljudska prava.

Danas, trideset godina poslije:

Srebrenica nije samo simbol jednog genocida — ona je opomena cijelom svijetu šta se dogodi kada mržnja, nacionalizam i politika smrti zavladaju, a međunarodna zajednica zakaže. Mnoga udruženja žrtava, poput Majki Srebrenice, i dalje se bore za istinu, pravdu i dostojanstvo ubijenih.

Srebrenica nije prošlost. To je rana koja i dalje krvari.