Nastavljamo sa trećim dijelom koji je ujedno i zadnji u ovom našem objavljivalju "Blago iz Rahićkog šefteli sokaka"

SLIKA TREĆA: Pjesme o prerušenoj djevojci

 Pjesme o prerušenoj djevojci u našoj usmenoj tradiciji susrećemo kroz čitavu povijest njenog bilježenja, od „Erlangenskog rukopisa” do zbirke Vuka Stefanovića Karadžića, pa do zbornika nastalih u drugoj polovini dvadesetog stoljeća. U njima se djevojka prerušava u muškarca kako bi, najčešće, zamijenila ostarjelog oca u vojnom pohodu. Ona ratuje i živi životom ratnika, rame uz rame sa muškarcima, ali svoj ženski identitet uspijeva sačuvati skrivenim od muških saboraca, mudro i spretno savladavajući sve kušnje kojima je oni pokušavaju razotkriti. Na kraju se sama razotkriva kako bi im se narugala i umakla kao pobjednica. Među brojnim lirskim i epsko-lirskim pjesmama, u zbirci Alije Nametka „Od bešike do motike” nalaze se i tri pjesme s motivom prerušene djevojke, koje su zabilježene u brčanskom kraju. Pjesmu „Kći mjesto oca išla na vojsku” Nametak je zabilježio u Čeliću, od kazivačice Mejre Islamović, dok mu je pjesmu „Kći otišla mjesto oca na vojsku”, te pjesmu „Djevojka, preodjevena kao bajraktar, provela svatove”, kazivala Saida Husić iz Brčkog, što upućuje da su ove pjesme sasvim izvjesno živjele i u folklornoj tradiciji Gornjeg Rahića. Kao što se i iz naziva može zaključiti, prve dvije pjesme variraju temu djevojke koja se prerušava kako bi (ostarjelog) oca zamijenila u vojnom pohodu, te po svemu su veoma slične pjesmi „Zlatija starca Ćeivana” iz Karadžićeve zbirke.16 U objema, baš kao i u Karadžićevoj pjesmi, na samom početku ocu dolazi poziv da ide u vojsku. Kako nema muških potomaka, otac se ozbiljno zabrine (Alibeg iz druge pjesme, čak, rodne suze roni), ali se smiona kći ponudi da ga zamijeni, Šahbegija Hasanagu u prvoj pjesmi, a Begzadija Alibega u drugoj. Potom ih očevi opremaju vojničkim (čitaj: muškim) odijelom i vojničkim konjem, nakon čega djevojke odlaze u vojsku. Tamo provode vrijeme (Šahbegija iz prve pjesme je vojevala devet godina i 39 dana) izvršavajući sve stroge zahtjeve vojničkog života, iskazujući, čak i veću umješnost u obavljanju vojničkih obaveza nego muške kolege. Naslućujući kako nešto nije uobičajeno, bosanske spahije iz prve pjesme žale se samome caru: „Aman, care, aman patišahu, / u vojsci nam neznana delija, / trup junački, pogled djevojački. ”17, a mula-Husejin iz druge pjesme žali se ostarjeloj majci kako umrijeti hoće za jaranom đuzel-Sulejmanom, kako se, ustvari, prerušena Begzadija vojnicima predstavlja. Car, odnosno majka u drugoj pjesmi, savjetuju da se neznani delija, tj. djevojka prerušena u đuzel-Sulejmana, podvrgne raznim kušnjama: bacanju kamena s ramena, takmičenju u hrvanju ili skoku udalj, odnosno odlaskom u čaršiju gdje đuzel-Sulejman treba birati između skupocjenih tkanina i oružja: „ugleda dibu i kadifu, / onda jeste glavita djevojka. / Ako gleda pušku i džebhanu, / onda nije glavita djevojka”18. Djevojke u obje pjesme s uspjehom prolaze sve ispite, ne zaostajući u snazi i vještini za muškim saborcima, čak ih nadvisujući: „Redaše se bosanske spahije, / hitaše se kamena s ramena, / dođe reda Šahbegiji mladoj. / Jednoč hiti, mal him ne prebaci, / drugoč šćede pa joj ne dadoše”19. U posljednjem stupnju gradacije, zbunjeni mladići iz obje pjesme, baš kao i Omer čelebija iz spomenute varijante u Karadžićevoj zbirci, dobivaju uputu kako treba da odu u vruće hamame kako bi konačno razotkrili identitet tajanstvenog saborca. Djevojke spremno prihvataju i taj izazov, ali udese da se u odsutnom trenutku pojavi glasnik s lažnom viješću kako je kula prerušene djevojke-junaka napadnuta i treba odbranu, što joj daje prostora da umakne ne razodjenuvši se, nakon čega se ipak sama razotkriva. Ovaj rasplet u različitim varijantama naveden je uz sitne modifikacije. U Karadžićevoj zbrici djevojka prepliva Dunav, te se s druge obale naruga Omer-čelebiji. Šahbegija, s druge strane, jašući na konju zapne za orahovu granu nakon čega joj se raspu sitne pletenice, što bosanske spahije posmatraju u nevjerici: „Vojevala devet godin dana, / ne bjehosmo kader obljubiti, / uteče nam glavita djevojka”20. U drugoj pjesmi iz Nametkove zbirke đuzel-Sulejmane jašući niz polje sam raspusti ruse pletenice, nakon čega pjesma dobiva iznenađujući, ničim motiviran i neuvjerljiv baladeskni rasplet: „Kad to viđe mula-Husejine,/ da to bješe glavita djevojka,/ u njemu je živom srce puklo,/ i umrije, žalosna mu majka!”21 Treća pjesma s motivom prerušene djevojke u zbirci Alije Nametka, pod nazivom „Djevojka, preodjevena kao bajraktar, provela svatove”22, govori o Fati koja se služi lukavstvom (pretvarajući se da je mrtva) kako bi izbjegla svatove neželjenog prosca Dženić Ali-paše. Kada Ali-paša, prekasno, shvati da je prevaren, on postavlja trostruku vojnu zasjedu kako bi spriječio da svatovi drugog prosca, Zabok Hasan-age, ostvare naum u kojem on nije uspio. Niko od hiljadu Hasan-aginih svatova ne usuđuje se povesti svadbenu povorku, osim odlučne i preduzimljive Fate, koja se prerušava u bajraktara i uspješno provodi hiljadu svatova kroz tri vojne zasjede, na putu ka ostvarenju željenog životnog cilja. Pritom, Fata preuzetu ulogu bajraktara igra tako uvjerljivo da je i Dženić Ali-paša, na trećoj zasjedi, ne uspijeva prepoznati. Povrh svega, on joj daje i stotinu dukata, na ime navodnih povreda koje su joj, kao neznanom deliji, nanijeli njegovi hajduci u zasjedi. Konačno, uvidjevši da je iznova prevaren, Ali-paša se udari po koljenu tako jako da je mor-čakšire na koljenu prodro: „Đe me dosad niko ne prevari, / prevari me glavita djevojka, / još joj dado sto žutih dukata!”23

Ovakav način prikazivanja muško-ženskih odnosa, te položaja žene u strogim okvirima patrijarhalnog društva prilično odudara od svima nam poznatih stereotipa koji se vezuju za našu usmenu književnost, te narodnu tradiciju općenito. Ženski likovi u navedenim pjesmama ne samo da nisu sputani, u ropskom položaju i zatvoreni iza visokih avlijskih zidova (kako su ih pojedini opisivali), nego aktivno žive i ostvaruju svoje životne ciljeve.24 Povrh toga, djevojke ravnopravno, rame uz rame s muškarcima, sudjeluju u ratovanju i junaštvima, istoj onoj oblasti života o kojoj u našoj narodnoj poeziji pjevaju, kako ih nekad nazvaše, muške ili junačke pjesme. Svojim stavom tokom ove rafinirane igre na rubu lascivnosti djevojka je pokazala svoju nadmoć, kako u mentalnom, tako i u fizičkom smislu, ali je istovremeno, kako primjećuje Maja Bošković-Stulli, tokom devet godina vojevanja sačuvala svoj obraz, udovoljivši tako patrijarhalnom idealu, te moralnim i etičkim principima tradicionalnog odgoja u društvu kojem pripada.25

Umjesto zaključka

Osnovni emocionalni ton i boju usmene tradicije Gornjeg Rahića i okoline pokušali smo osjetiti na primjerima nekoliko tekstova koji su zabilježeni u ovome kraju ili su za njega vezani tzv. lokalnim obilježjima, a koji predstavljaju reprezentativne uzorke u književno-estetskom smislu, te reflektiraju duh ovdašnjeg stanovništva i njegov pogled na svijet. Posmatrajući odabrane tekstove stječe se dojam kako oni i nisu mogli nastati osim na ovakvom prostoru, koji predstavlja zeleno, pitomo, u svakom smislu plodno i za življenje ugodno podneblje, koje je zasigurno utjecalo na prirodu svojih žitelja, te njihov vedar pogled na svijet i život. U njima nema ni traga od sumornog ambijenta kakav nalazimo, recimo, u poznatoj Šantićevoj pjesmi „Veče na školju”, gdje i crkveno zvono jeca bono, a po oštrom i tvrdom kršu, u prohladnoj večeri koja se neumoljivo spušta, čak i njegov zvuk dršće, dok istovremeno mršave glave ubogog puka kleče pred raspetim (čitaj: bespomoćnim) Isusom, uzaludno iščekujući neku ugodniju i podnošljiviju budućnost. Na drugoj strani, pitomi prostor Rahića, sa obiljem vode i hrane koja je dospijevala na okolnim plodnim poljima, te pažljivo uređen i urbaniziran ambijent šefteli-sokaka u kojem su stanovnici Rahića od davnina živjeli, gdje su vedri mladići ašikovali s djevojkama kojima je najvažnija briga bila ko li će im obrati šeftelije, predstavlja pozornicu na kojoj su nastajale ove pjesme koje oslikavaju iznimno vedar duh zajednice ugodnog življenja.

Ove pjesme snažno karakteriziraju prikazane muško-ženske odnose, obilježene velikom mladalačkom energijom i izraženom senzualnošću. Nerijetko se javljaju erotske aluzije, manje ili više izražene, ali ovdje prisutna čulnost, nekada na samoj granici lascivnosti, ipak se zadržava u granicama dobrog ukusa. Suptilna je i profinjena, te tako različita od proste, sirove seksualnosti kakvu nalazimo, recimo, u Bašeskijinoj romansi „Ramo i Saliha”. Dok ovaj tip seksualnosti potječe iz ambijenta planine, na kojoj se protagonisti Ramo i Saliha zagledaju ovce čuvajući, suptilna senzualnost zabilježena u pjesmama iz rahićke sredine nastaje u urbanom ambijentu pitomih i zelenih rahićkih sokaka, kojima mladići bezbrižno šetaju dok djevojke beru šeftelije i pune optimizma i vedrine sanjaju o budućnosti ispunjenoj ljubavlju i nježnostima. Ishodišta ovakvog doživljaja svijeta, osim u pitomom ambijentu podneblja, možemo tražiti u orijentalno-islamskoj filozofiji i percepciji života, s jedne strane, te u odbljescima zapadnoevropskih kulturnih utjecaja, s druge strane. S obzirom na to da sveprisutna vedrina, često zaigranost, optimizam kojim se gleda na život, slavljenje ljubavi, pa i one tjelesne, svođenje čovjeka pojedinca na ljudsku mjeru, sa svim njegovim mahanama i ljudskim slabostima, neodoljivo podsjeća na renesansnu sliku svijeta i čovjeka u njemu. Stoga su u ovom radu navedene pjesme iz usmene tradicije Gornjeg Rahića i okoline iznimno svjedočanstvo vedrog duha, optimizma i životne radosti koju su ovdašnji ljudi u ne tako davnoj prošlosti nosili u sebi i dijelili s drugima, čime su upotpunjavali izuzetno pitom i ugodan prirodni ambijent u kojem su imali privilegiju živjeti i uživati.

Fusnote:

16 S. Karadžić, Vuk (2066). „Srpske narodne pjesme”. Beograd: Zavod za udžbenike, 464.
17 Nametak, Alija (1970). „Od bešike do motike: Narodne lirske i pripovijedne pjesme bosansko-hercegovačkih muslimana”. Sarajevo: Vlastita naklada, 100.
18 Isto, str. 103.
19 Isto, str. 101.
20 Isto, str. 102.
21 Isto, str. 105.
 22 Isto, str. 106-111.
23 Isto, str. 110.
24 Kamila Lucerna, na primjer, govoreći o Hasanaginici kao svojevrsnoj paradigmi, bosansku/bošnjačku ženu u ambijentu patrijarhalnog društva naziva sputanim bićem, a Hatidža Krnjević, komentirajući odnos ove znamenite junakinje i njenog brata Pintorović-bega, tvrdi kako „(...) brat ne postupa sa sestrom kao da je stvar, već onako kako je bilo uobičajeno, kako su nalagale društvene i moralne norme, kako je morao i kako se od njega očekivalo.“ Krešimir Georgijević spominje ropski položaj žene, njenu potpunu društvenu bespravnost, te „duševnu učmalost, neodlučnost, koju stvara ropski, bespravan položaj žene u tadašnjem društvu“. Petar Vlahović govori o ropski poslušnoj ženi koja strada, a njeno stradanje najvećim dijelom uzrokovao je „društveni sistem određene epohe, tihog i u sebe uvučenog patrijarhalnog života“. (Vidi: Isto, str. 578). 25 Bošković-Stulli, Maja (1971). „Usmena književnost: Izbor studija i ogleda”. Zagreb: Školska knjiga, 110-111.

Piše: dr. Ibnel  Ramić, knjiga "Rahićki uspomenar", knjiga druga

Kraj