Jednoč se ljudska glava tužila:
"O kuku meni! Jadna ti sam ja! Po cijeli me bogovetni dan probadaju žigovi, da puknem... boli, grozno me boli...
Ah, krvi, mutna ljudska krvi, svemu si ti kriva, da sam tako bolesna pa jednom čovjeku ne dam mira...
Čula krv ljudska taj tužni govor glave, našla se uvrijeđena, te se stane braniti: "Nemaš pravo, sestro, ljudska glavo! Nijesam ni ja kriva, već pogledaj, kako se stara ljenčina, želudac (stomak), izvalio pa slabo radi i moje srce uznemiruje..."
"Biva sam ja kriv? Ja zar ljenčina?" - ljutito će ljudski želudac. "O mudra krvi, a pametna glavo! Ja nijesam baš ni najmanje kriv, što meni usta spreme nezdrobljenu i neprožvakanu hranu da je mogu prokuhati, već me nesmiljeno naguraju sami, samo da sam pun...'
Želudac još nije čisto ni izgovorio, a prozboriše zubi: "E,e, polahko, polagano der, adže želučino, mi nijesmo ni najmanje krivi..."
"Jeste vi ugursuzi, baš vi ste svemu krivi" na jednoč zagalame svi ovi bolesni dijelovi bolesnog čovjeka: "Ko je šupalj pod uši, drži se za uši..."
Istom će zubi kroz plač: “Zar smo mi jadni krivi što smo nakrnjeni, šuplji, crni i jadni, koje nas svaki čas crvi progrizaju..."
"Ne svađajte se dragi moji"... reče pamet, taj najmanje jadni dar ljudski, "vi nijeste sirote krivi, o najdragocjeniji zubi, nego onaj, koji svoje zube ne čuva..."
U tome će jezik, to ljudsko klepetalo: "Jest, jest, svemu je kriv proždrljivi i glupi čovjek, čije smo mi sluge... Ha, ha,ha, on je kriv!..." pa se stane smijati i rugati...
Hamdija Mulić