STOLJEĆE DIOBA, SEOBA, ZLEOBA...

 Danas pojedini narodi slave, obilježavaju, historiciziraju seobe iz jedne mjesne zajednice u drugu. Mi se i ne sjećamo svojih seoba usljed raznih balkanskih »zleoba« u Tursku. Ne pitajte zašto... Historija je te 1878. godine ispisala veoma važne stranice za narod koji je bio i ostao nepobijeđen iako su mnogi harali i gazili njihova ognjišta. Narod koji je svoju prošlost obilježio velikim djelima, ustancima, protiv okupatora, velikim graditeljskim dostignućima, ćuprijama, stotinama džamija, medresa i drugim objektima koji obilježavaju veliki duhovni i kulturni napredak na ovim prostorima.

Dovoljno se sjetiti imena kao što su Husejn-kapetan Gradaščević, Muhamed Hadžijamaković, Hadži-Lojo i mnogi drugi koji su putokazi hrabrosti ovog naroda. Tu su i mnogi pjesnici, hroničari, filozofi, vjerski mudraci, humanisti. Međutim, malo ili gotovo ništa o njima možemo saznati iz literature, a pogotovo iz srednjoškolskih udžbenika. Razlog i uzrok svemu tome je manje-više svima poznat.

Zato je i te kako opravdan pokušaj osvjetljivanja zbivanja te 1878. godine i skidanja stoljetne prašine sa stranica historije Herceg-Bosne. Ovdje ćemo pokušati samo ukratko iznijeti najvažnije činjenice koje su obilježile okupaciju od Bosne do strane Austro-Ugarske i višemjesečni otpor koji je narod Bosne pružio okupatoru. Austro-Ugarska je i ranije više puta pokušavala da zaposjedne Bosnu. Međutim, nije joj to uspjelo sve do 1878. godine, kad je sazvan Berlinski kongres, na kojem su glavnu riječ imali predstavnici velikih sila. Na ovom kongresu je pored ostalih pitanja na red došlo bosanskohercegovačko pitanje. Za rješavanje ovog pitanja najviše je bila zainteresirana austrougarska vlada. Grof Andraši, kao predstavnik austrougarske vlade pokušao da svima stavi na znanje da je okupacija neizbježna i da je Austro-Ugarska spremna da »sredi« prilike u ovoj pokrajini. Dobivši pristanak od drugih učesnika Kongresa, Austro-Ugarska je konačno dobila priliku da se proširi na teritoriju »tamnog bosanskog vilajeta«.

Vijest o odlukama Berlinskog kongresa objavio je u Sarajevu grof Andraši preko konzula Vasića. Ta vijest je izazvala nespokojstvo i nemir u Bosni, Hercegovini i Sandžaku.Muslimansko stanovništvo, koje je u to doba obuhvatilo većinu ukupnog stanovništva Bosne i Hercegovine, bilo je uvrijeđeno ovom odlukom Berlinskog kongresa. Stavljeni su direktno pod kršćansku kontrolu, te su se oštro oduprili okupaciji.

U takvom raspoloženju, već 5. jula je došlo do demonstracija u Sarajevu, a sutradan je Hadži-Lojo, vojni imam, pokušao da zauzme neka utvrđenja i oružje. Porta je na to reagirala upozorenjem, ali narod odgovara da hoće oružjem spriječiti ulazak okupatora u svoju zemlju. Ubrzo je svrgnuta turska vlast i izabrano Narodno vijeće koje su sačinjavala 24 člana. Narod je pozvan na ustanak. Glavni organizatori su bili: pljevaljski muftija Vehbi ef. Šemsekadić, Muhamed Hadžijamaković, Mustajbeg Fadilpašić, Ahmed Pozderac i Muhamed Ćemerlić. Iako je grof Andraši na Berlinskom kongresu tvrdio da će okupacija biti obična »vojnička šetnja«, za koju će biti dovoljno samo par četa s vojnom muzikom, to se pokazalo sasvim suprotno jer je već 29. jula 1878. godine dvadeset hiljada austrougarskih vojnika prešlo granicu. Međutim ubrzo se ovaj broj pokazao nedovoljan zbog otpora na koji su naišli . Poslato je pojačanje, ali i taj broj nije bio dovoljan, pa je mobilizacija obuhvatila trista hiljada vojnika. Što se tiče ustanika tačan broj nije poznat. Zna se da ih je bilo mnogo manje; po procjeni austrougarskih vlasti, oko devedeset hiljada.

Kada je stigla vijest da je austrou- garska vojska počela prelaziti granicu Bosne glavni zapovijednik ustaničke vojske Hadžijamaković i Hafiz-paša su otišli konzulu Vasiću da mu saopće odluku naroda da u što kraćem roku napusti Sarajevo. Zatim, da narod neće da zna za odluke Berlinskog kongresa, niti priznaje tuđeg vladara, i da će svaki neprijateljski napad odbiti s oružjem u ruci.

Drugog augusta su prve čete dobrovoljaca napustile Sarajevo, a 5. augusta je održan posljednji sastanak voda. Poslije tog sastanka svi su se podijelili na nekoliko strana. Hadžijamaković je otišao prema Žepču, a Smailbeg Selmanović je izdao proglas >>Objavu«, Objavom je pozvao sve žitelje Muslimane, Hrvate i Srbe da se složno odupru neprijatelju. U ovom proglasu se spominje samo Bosna, njeno stanovništvo i njena prošlost. Time se htjelo istaći da je Bosna samostalna i da se sama brani. Bosanska narodna vlada pružila je snažan otpor Austro-Ugarskoj. Borbe su bile veoma teške. Slabo naoružani, ustanici su se borili sa mnogobrojnijim neprijateljem. Austro-Ugarska je bila iznenađena velikom hrabrošću i neviđenim fanatizmom, pa general Filipović u jednom telegramu izvještava cara Franju Josipa: »Naši gubici nisu nažalost neznatni. Ubrzo je počeo opći juriš na Sara- jevo. Borbe su bile žestoke kao što vidimo iz depeše koju je general Filipović poslao caru: »Tu se otvori borba jedna od onih koja se kao najgroznija zamisliti može. Sa svakog prozora, iz svake kuće, iz svake pukotine na vratima pucano je na naše vojnike, a čak šta više i žene su učestvovale u tome.

Po ulasku austrougarske vojske u Sarajevo 19. augusta 1878. godine skršena je glavnina otpora iako su na nekim mjestima borbe trajale do polovine oktobra. U toku ustanka muslimanska vojska je dala mnogo požrtvovanih boraca i komandanata, među kojima se posebno ističe Hadžijamaković.

Već 23. augusta u Sarajevu je počeo raditi prijeki vojni sud kao prvi organ nove vlasti. Ovaj sud je mnoge istaknute ličnosti poslao na stratište. Po presudi ovog suda, pogubljeno je devet Sarajlija koji su doprinijeli mnogo organizaciji i provođenju ustanka. Među prvima koji su poslati na stratište bio je istaknuti vođa otpora Hadžijamaković.

On je vodio najteže okršaje u toku ustanka. Kad se ipak crno-žuta zastava zaleprišala iznad Sarajeva Hadžijamaković se sklonio u kuću. Međutim, to mu je izgledao nedostojno, pa je odlučio da se sam uputi generalu Filipoviću. Nije, međutim, stigao da se lično prijavi, jer ga je patrola uhapsila na pola puta i predala ga mjesnom zapovjedništvu. Suđenje je odmah počelo i trajalo je tri dana. Izrečena mu je presuda smrt vješanjem. Istog da- na je izvršena presuda. Ovaj sud je do ugušenja ustanka aktivno radio u mnogim mjestima u Bosni.

Okupacijom je Bosna ušla u sastav Habsburške Monarhije. U očima velikih sila ova okupacija je trebalo da predstavlja miroljubivi akt i nije smjela da ima karakter okupacije, već obične vojničke šetnje.

 Međutim, ta »vojnička šetnja« je trajala tri mjeseca, obuhvatila je trista hiljada vojnika i praćena je jakim otporom ovog naroda koji se dugo branio prepušten sam sebi. Ovaj otpor je ustvari bio pravi rat Bosanskih Muslimana protiv Monarhije. Istovremeno s otporom je sprovedena izvjesna autonomija vlasti u Bosni i Hercegovini. Borbom protiv Austro-Ugarske Muslimani nisu indirektno branili Tursku Carevinu, nego svoju domovinu Bosnu.

Austro-Ugarska je dolaskom u Bosnu nastojala da zadrži zatečene odnose i na taj način razbije političko jedinstvo Srba i Muslimana stvoreno nakon okupacije. Muslimani su u to doba predstavljali posebnu društvenu zajednicu sa jako izraženim vjerskim obilježjima. Okupacija je izazvala višestruke posljedice u životu Muslimana. Prva reakcija je bila utučenost i nepovjerenje prema »Švabama«. Zato je i okupaciona vlada zauzimala isključivo oštar stav prema mmuslimanskom stanovništvu. Iako je Austro- Ugarska smatrala da će uređene muslimanske vjerske organizacije i njeno odvajanje od Carigrada poslužiti kao jedan od uslova za učvršćivanje , vlasti u Bosni, nezadovoljstvo većine muslimanskog stanovništva se pokazalo iseljavanjem u Tursku.

To je u stvari bio jedini pokret koji nastaje u samom muslimanskom narodu. Kao glavni uzrok iseljavanja mnogi navode ekonomske razloge, zatim zanos za vjersko-nacionalnu ideju, školovanje djece. Međutim, pored ovih razloga veoma važan razlog je i odbojnost prema nemuslimanskoj vladavini, otpor vojnom zakonu i pravnoj državi koja je za mnoge bila okov.

Iseljavanje je krupne razmjere dobilo u tri maha: nakon uvođenja vojne obaveze, u vrijeme Džabićeva pokreta i poslije aneksije. Neposredno poslije okupacije iseljavanje nije bilo veliko, ali poslije uvođenja vojne obaveze počinje masovna selidba. Vlasti su poticale ljude na iseljavanje; neke su čak i materijalno pomagali, jer su na imanja iseljenih porodica naseljavali koloniste. Ne može se reći da psihičke, kulturne i duhovne veze sa Turskom nisu imale nikakav značaj ali je nesumnjivo da je bilo propagande i psiholoških pritisaka na muslimansko stanovništvo. Nije prošla ni jedna godina a da se u Tursku nije iselilo bar nekoliko stotina porodica, a bilo je godina kad su se iseljenici brojali hiljadama.

Vrlo je teško reći koliko se tačno iselilo Muslimana u toku četrdesetogodišnje austrougarske uprave u BiH. Prema podacima od 1878. do 1918. godine iselilo se 61 114 Muslimana.

 Pritisak vlasti na Muslimane, nakon okupacije, donekle popušta tek od sredine osamdesetih godina, da bi, poput plime i oseke, djelovalo do našega doba.

Piše: Memnuna Džafić (tekst je objavljen 1990.godine u listu Zemzem)