savski most brcko 1992U gradu je zamro skoro svaki život. Na ulicama se mogu vidjeti pretežno izbjeglice iz Posavine, Semberije i Podrinja. Neke od njih našli su smještaj kod rodbine ili prijatelja, ali većina ih spava u teretnim i putničkim automo­bilima, zaprežnim kolima, a jedna poveća grupa smjestila se u parku ispred zgrade Skupštine općine gdje i spavaju. Svi oni očekuju i nadaju se da će se brčanski most osposobiti i za prelaz automobila kako bi nastavili svoj put u neizvjesnost.

Grad masovno napuštaju i njegovi mještani. Brčko se, jednostavno rečeno, prazni poput bureta kome su izvadili čep.

U gradu su ostali samo stari, iznemogli i bolesni, oni koji nisu htjeli da napuste kućni prag pa makar i po cijenu života, oni koji nisu imali kamo otići ili, pak, oni koji nisu mogli vjerovati da se što loše u Brčkom može desiti, jer nikome ništa nažao nisu učinili niti se bavili politikom.

Stanici javne sigurnosti 29. aprila 1992. godine dojavljeno je da su mješovite patrole kao i osiguranja gradskih i prigradskih punktova napustili pripadnici JNA i pripadnici Službe javne sigurnosti srpske nacionalnosti, tako da su trenutno na punktovima pripadnici bošnjačke i hrvatske nacionalnosti. Iz Stanice javne sigurnosti im je javljeno da se i oni sklone, jer tu nešto nije u redu.

Naime, Bošnjaci i Hrvati su se još jedino mogli da uzdaju u svoje pripadnike policije, jer je MUP već odavno bio u rukama Srba. Ipak, trudili su se da ne daju nikakvih povoda za bilo kakve incidente i nastavili su i dalje dolaziti redovno na posao kako bi sudjelovali u zajedničkim patrolama i čuvali objekte od vitalnog značaja u gradu kao što su to bili zgrade Općine, Službe javne sigurnosti, Radija, PTT, mostovi...

U ranim jutarnjim satima 30. aprila 1992. godine grupa vojnika u maskirnim uniformama razoružala je četvoricu brčanskih policajaca koji su bili u dva mitraljeska gnijezda-bunkera ispod Savskog mosta. Druga grupa naoružanih vojnika zarobila je dvojicu policajaca koji su bili na mostu u kancelariji brčanskog turist-biroa "Laser". Zarobljene brčanske policajce vojnici su odveli do jednog kamiona, koji je bio parkiran u blizini kafića "Evropa", vlasnika Jusufa Đape, i natjerali ih da uđu u njega.

Još kada su ih vodili prema kafiću "Evropa" zarobljeni policajci su prim­ijetili jednu grupu od oko deset vojnika kako prema mostu guraju jedno putničko vozilo sivomaslinaste boje, koje nije imalo upaljen motor niti auto­mobilska svjetla. Isto tako, zarobljeni policajci, mogli su čuti smijeh vojnika i priču kako su dobro obavili posao i kako će ih za to nagraditi i sam Mauzer.

U međuvremenu kamionu, u kojem su bili zarobljeni brčanski policajci, prišao je jedan vojni "picgauer" sa tablicama JNA, iz kojeg su izašla dvojica vojnika i upitali svoje saborce: "Je li sve u redu?"

U tom momentu preko radioveze javlja se neki glas koji je rekao da ima problema oko detonacije eksploziva.

  • Kakvih problema? upitao ga je jedan od vojnika iz "picgauera".
  • Ne mogu dizati most, jer na njemu ima mnogo sveta.
  • Ne interesuje me svet. Jebeš svet. Diži most u vazduh!

Kasnije ću saznati da je dizanje mosta uzrak naredio Rade Božić, koman­dant brčanskih "Crvenih beretki".

Mir proljetne noći 30. aprila 1992. godine razbile su dvije strahovite eksplozije oko 4 sata i 30 minuta. Brčaci, onako bunovni, nisu znali što se to zbilo, niti su mogli pretpostaviti da će eksplozije biti uvod u najkrvaviji rat u historiji ovih prostora. Pješački, a nešto kasnije i željeznički most, dignuti su uzrak. Cijeli grad je bio na nogama. Rat u Brčkom, iako je učinjeno sve da do njega ne dođe, ipak je počeo, jer rušenjem brčanskih mostova srušeni su svi dogovori, pa i onaj o zajedničkoj ophodnji brčanske policije i JNA. Ophodnja civilne policije koja je imala zadatak da sačuva pješački most, ispričala je kasnije stravičnu priču o tome kako je uhapšena i odvedena daleko van grada ujutro, 30. aprila, pola sata prije rušenja mostova.

Rušenjem brčanskih mostova onemogućeno je preostalim Brčacima, Sembercima, Podrinjcima i Posavcima da nađu spas u susjednoj Hrvatskoj. No, rušenje mostova na rijeci Savi prouzročilo je veću tragediju od štete koja je pričinjena na gradskim ulicama, zgradama...

Tog jutra s druge obale Save, s područja Republike Hrvatske, prema Brčkom kretala se velika grupa ljudi, koji su autobusima stigli do susjedne Gunje s namjerom da iz Brčkog nastave svoj put širom Bosne i Hercegovine, jer je brčanski most u to vrijeme bio jedina veza Bosne i Hercegovine sa Republikom Hrvatskom sa sjeverne strane i dalje sa svijetom.

Stravičan prizor oko Savskog mosta

brckomost bdcPrema iskazima svjedoka koji su se to jutro našli u blizini mosta i iskazima svjedoka koji su imali sreću da pređu most a ne poginu ili budu samo ranjeni, u trenutku eksplozije u blizini se nalazilo oko stotinu ljudi. Prema vjerodostojnim podacima Komisije za utvrđivanje ratnih zločina, plan agresora je i bio da na takav stravičan način počne agresija na Brčko.

Sigurnosni organi posjeduju dokument prema kojem je naredba za dizan­je mosta stigla u trenutku kada je operativac, koji je imao zadatak dići pješački most, izvijestio pretpostavljene da se na mostu nalazi mnogo ljudi i da ima i djece, te da traži odgodu, na što mu je odgovoreno da ga, ako most ne digne odmah, čeka smrtna kazna.

Dežurni taksi vozači, nekoliko dana kasnije, izjavili su da se to jutro zbilo nekoliko čudnih podudarnosti. Policijska ophodnja nije obavljala svoju dužnost ispred mosta, nego u kućici u kojoj je bila smještena. Oko 3 sata i 30 minuta dolazi do isključenja rasvjete na mostu, kako bi se oko 4 sata jedan vojni automobil "picgauer" zaustavio pred kućicom policijske ophodnje.

Nakon nekoliko minuta vozilo JNA odlazi, a dvojica taksista su oko 4.15 sati, prema njihovim iskazima koji su pohranjeni u dokumentaciju ratnih zločina na brčanskom području, pošli da vide je li sve u redu kod policije. Tamo ne zatiču nikoga, a od oružja je ostao samo jedan automat na vanjskom grudobranu.

Ova dvojica taksista odmah su se vratila na svoje radno mjesto, kako bi jedan od njih otišao u obližnju policijsku stanicu da izvijesti o nestanku ophodnje sa mosta. Oko 4.30 sati opažena je prva grupa ljudi koji sa druge obale Save dolaze ka brčanskoj strani.

Nekoliko minuta ranije na most je stiglo jedno vozilo za koje se nisu mogli utvrditi podaci, jer je bilo bez registarskih tablica, iz kojeg izlaze dva uniformisana vojnika i uklanjaju prepreku sa pločom o zabrani prolaza, te vozilo pokreću do prve trećine mosta, gdje ga ostavljaju, a oni se vraćaju natrag.

Očevici tog događaja, dežurni taksisti, pričali su da se prvo pojavio snažan bljesak, a potom strahovita eksplozija baš u momentu kada je do ostavljenog vozila, u kojem je bio eksploziv, došla prva skupina od oko stot­inu ljudi koji su prelazili most. Nakon eksplozije, slika mosta i okoline izgledala je stravično. Otkinute noge, dijelovi tijela, razbacane stvari, krv pomiješana sa brašnom i šećerom, dječije igračke, posvuda krv.

Daljom obradom sigurnosnih podataka, koji imaju veze s početkom rata u Brčkom, Komisija za ratne zločine Slobodne brčanske teritorije utvrdila je da je nekoliko dana ranije u ranim jutarnjim satima stiglo vozilo JNA u dvorište Srpske pravoslavne crkve. Prije dolaska tog vozila, oko dvoriša crkve i ulicama je kružila kampanjola JNA, da bi nekoliko minuta prije dolas­ka vozila ispred Srpske pravoslavne crkve nestalo struje u tom dijelu grada.

Struja je ponovo došla nekoliko minuta nakon odlaska spomenutog vozi­la JNA, koje je u dvorištu crkve provelo desetak minuta, uz komešanje koje svjedoci ocjenjuju kao istovaranje težih sanduka. Slična zbivanja registrirana su i u jutro, kada su dignuti mostovi na Savi, s tim što je to jutro umjesto kamiona stiglo osobno vozilo sa kojeg su prethodno poskidane registarske tablice za koje se kasnije utvrdilo da je nakon dolaska u Srpsku pravoslavnu crkvu odvezeno na Savski most.

Potpukovnik Pavle Milinković, komandant brčanskog garnizona, u brčanskim sredstvima informiranja obećava da će u roku od 24 sata pronaći i kazniti diverzante i rušitelje brčanskih mostova, osigurati miran život građana Brčkog, a čelnici nacionalnih stranaka izjavljuju, ponovo, kako je u Brčkom, kao u malo kojem mjestu u Bosni i Hercegovini, političko-sigurnos- na situacija povoljna.

- Radili smo treću smjenu i u srijedu 29. aprila imali smo problema kako da nam strojevi ne budu van proizvodnje jer njihovi opslužitelji, radnici srpske nacionalnosti, tu veče nisu došli na posao. Tu noć me nije napuštala sumnja da tu nešto nije u redu... da tu nešto ne štima.

U ranim jutarnjim satima petoetažnu zgradu "Interpleta" potresla je stra­hovita eksplozija. Kako je zgrada bila sva u staklu, to je bila još jezivija i zaglušljivija lomljava. Svuda lom... stakla lete kao šrapneli... panika i vriska prestrašenih radnica... jauk. Prava je sreća da od radnika nitko nije bio teže

povrijeđen. Kada se to malo smirilo izašli smo u dvorište začuđeni i u strahu što se to zbilo i ne vjerujujći da tvornička zgrada još stoji na svom mjestu.

Ja sam otišao na portirnu i tamo mi Vukašin Novaković, jedan od portira, smijući se reče da su to ustaše porušile mostove na Savi. Tu noć u Službi osiguranja bili su Srbi.

Oko 5 sati i 50 minuta došli su neki od autobusa sa prvom smjenom rad­nika. Među njima, opet, nije bilo radnika srpske nacionalnosti. Mi, Muslimani i Hrvati, naivici, došli na posao dok su nam radne kolege Srbi, u uniformi jugovojske i sa oružjem u ruci već bili na unaprijed određenim položajima.

Ovaj detalj iz Tekstilnog kombinata "Interplet" ispričao mi je M. R. Slično je bilo i u ostalim brčanskim radnim organizacijama, školama, ustanovama... s tom razlikom što je odmah Brčacima muslimanske i hrvatske nacionalnosti naređeno da se vrate kućama i do daljnjega ne dolaze na posao i da, obavezno, prate emisije Radio Brčkog i pridržavaju se uputa ne napuštajući stan ili kuću.

O dizanju brčanskih mostova čuo sam priče i od drugih Brčaka.

- Oko pola pet probudila nas je jaka eksplozija. Moj suprug je odmah rekao - ode most. Nakon par minuta začusmo i drugu, nešto slabiju, a suprug će ti - a sad ga dokusuriše. Tada nismo znali da je to dignut uzrak i željeznički most koji je bio niže Hladnjače.

Nismo mogli više spavati a bilo je i vrijeme da pođem na posao. Radila sam u "Inerpletu". Obukla sam se i pošla na autobusku stanicu kod "Remonta". U našem susjedstvu su bili i rođaci mog supruga koji su bili poli­cajci na mostu, ali taj dan nisu bili na dužnosti. Svratili su kod nas baš u vri­jeme kada sam se spremala izaći, ali sam čula kako mom suprugu pričaju kako su na mostu poginuli i neki njihovi poznanici.

Ja ništa... krećem na posao. Autobus je stao kod Doma zdravlja. Uđoše novi radnici. Još kada sam ušla kod "Remonta" zapazila sam da u autobusu nema mojih radnih kolegica srpske nacionalnosti.Autobus je stao i kod solit­era u Kolobari. Ušlo je nekoliko radnika.

Od Kolobare krenuli smo ka mostu. Vidimo putem da su svi izlozi na pro- davnicama i prozori na zgradama porazbijani... nigdje stakla, ali nigdje ni ljudi... ni žive duše. Neki mi je ledeni strah paralisao i govor i pokrete. Kada smo došli kod mosta vidjeli smo da na jednoj strani stoji policija a na drugoj vojska. Svi naoružani. Zaustavili su nas i rekoše da se u grad ne može ući. Uzalud ih je vozač ubjeđivao da radnici moraju na posao... morali smo se vratiti nazad. Vozač je imao muke da na malom prostoru okrene dupli auto­bus zvani "harmonika".

Za to vrijeme mi smo imali priliku da vidimo sve strahote i jezive scene oko mosta... svuda okolo prosute gomile stvari... ljudske komade tjela... jedna glava je udarila u obližnju ćevabdžinicu i tamo ostala... vidjela sam mnoge komade ljudskog tijela koji su udarali od zidove obližnjih zgrada na kojima su ostavljali krvave tragove... na jednom mjestu noga... na drugom samo meso... nešto izobličeno. Neke od radnica su počele plakati, neke povraćati...

Vozač je nekako uspio okrenuti autobus i krenusmo u pravcu "Izbora". Mi zanijemili, jer smo bili pod stresom stravičnih prizora kod mosta. Svi smo šutjeli. Vozač je bio uporan da nas odveze na posao. Iz nekog našeg polusna trgao nas je oštar glas: "Stoj ... šta vam je ljudi? Ma, čovječe, okreći autobus i spašavaj ljude. Četnici po gradu već hapse Brčake."

Primijetili smo da smo na Klancu i da nas je zaustavilo nekoliko ljudi sa lovačkim puškama koji nas vratiše kućama.

Tek tada sam shvatila da je moja radna kolegica Mara Ninić imala pravo. Stalno je govorila da će biti rata. Njoj je jednoga dana utekao pas i ona ga je pošla tražiti. Stanovala je u Potočarima. Mara je psa tražila po njivama, a onda je ušla u šumu. Trgao je jedan oštar glas: "Stoj ... kuda ideš?!"

Mara je stala i pogledala oko sebe... oko nje neka vojska, tenkovi, topovi upereni u pravcu Kolobare i Klanca. Otjerali su je i rekli da više nikada tamo ne dolazi. Mara ne samo da tamo više nije išla, nego nije više dolazila ni na posao. Navodno da je uzela neplaćeni dopust, ispričala je H. H.

O događanjima, kada su brčanski mostovi dignuti uzrak, ispričao mi je i A. H.:

  • U četvrtak, 30. aprila 1992. godine, nakon strahovite eksplozije kada su brčanski mostovi dignuti uzrak, više nismo mogli spavati. U 6 sati u jutro zazvonio je telefon. Zvao je Muhamed, šef mesnice kod "Činkvine" i zamo­lio me da mu popravim ulazna vrata koja su prosto izvaljena od eksplozije. Idući ulicom vidio sam pustoš, po ulicama samo staklo, papiri... nigdje živa čovjeka... svi izlozi i prozori porazbijani. Kada sam krenuo ulicom ka mesni­ci, od hotela "Posavina" ka Domu sindikata, vidio sam na trotoaru jednu mušku i jednu žensku glavu. Obje su bile u krvi... Skamenio sam se od stra­ha i pokušao sam se vratiti... ali me nešto vuklo naprijed.

Na nekoliko metara od tih glava naišao sam na ljudsku utrobu... ili utrobe... nije se moglo razabrati šta je, jer je to bila gomila mesa. Na zgradi Sindikata umjesto crijepa vidio sam na letvama nekoliko ljudskih leševa, nekih krpa,kofera, kesa i komada tijela... evo vidi... i sada se naježm kada to pričam.

Ni sam ne znam kako sam napravio vrata na mesnici, jer su mi se ruke tresle. Dok sam radio naišao je i poslovođa Poljoprivredne apoteke, koja je bila odmah do mesnice. Poslovođa me je zamolio da i na apoteci popravim vrata. Kada sam završio šef mi otvori kasu i objema rukama zagrabi novac i pruži mi ga:

  • Uzmi koliko hoćeš. Uzmi sve ... bolje ti nego da ga uzmu oni...
  • Koji to oni...
  • Uzmi i idi. Ništa ne pitaj. I sklanjaj se gdje znaš, samo nemoj ostati u gradu.

Kada sam završio, Muhamed i šef Poljoprivredne apoteke na izloge staviše najlon. Pošao sam kući. Na ulici u centru grada puno neke vojske koja je naoružana do zuba... prebacuju se u kratkim skokovima zauzimajući položaje i zaklone. U centru grada oklopna kola sa topovima a na jednom kamionu PAM sa četiri cijevi koje su uperene u zgradu MUP-a, ispričao mi je A. H.

Do 1. maja 1992. godine u brčanskom Sekretarijatu za unutarnje poslove radio je, kao policijski inspektor, i Novalija Fazlović. U vrijeme dizanja brčanskih mostova bio je na dužnosti u Službi javne sigurnosti.

  • Taj dan, odnosno noć, radio sam kao dežurni policijski inspektor u Stanici javne sigurnosti u Brčkom. Zadatak mi je bio da, kao operativni dežurni službenik, sve ono što je interesantno u gradu zabilježim, naravno sa aspekta sigurnosti, preduzmem sve mjere predstrožnosti, izađem na uviđaj, da obavijestim dežurnog sudiju itd.

To jutro, negdje oko pola pet, nakon strahovite eksplozije zazvonio je telefon i obaviješteni smo da su dignuti mostovi. Otišao sam do pješačkog mosta na Savi... Vidio sam stravičnu sliku... komade ljudskog tijela koji su ležali na platou ispred zgrada Općine, na prilazima mostu koji je ostao neporušen... Jednom riječju, svuda. Užasne slike koje me i danas bude iz sna.

Prvo sam postavio osiguranje, a potom sam stupio u kontakt sa dežurnim rukovodnim radnikom i sa istražnim sudijom Osmanom Mulahalilovićem i njegovim zamjenikom Teodorom Gavrićem. Mulahalilović je rekao da odmah dolazi jer se mora izvršiti uviđaj dok je Gavrić odgovorio:"Ljudi, pa ovo je rat. Rat je počeo i tako se treba i ponašati. Svako se razići svojim putem."

Čim se malo razdanilo na mjesto eksplozije izlazi ekipa za očevid u sas­tavu: Novalija Fazlović inspektor, Galib Hadžić, Osman Osmanović, Osman Mulahalilović, istražni sudija, Zijah Kadrić i tehničar Cvjetko Ignjić.

  • U ekipu za uviđaj htjeli smo uključiti i kolege srpske nacionalnosti, koje smo jedva ubijedili da pođu sa nama. Iako su pošli, negdje na putu do mosta su se "izgubili".

Većinu stradalih našli smo na dijelu mosta koji se obrušio u Savu i da se lako zaključiti da je veliki dio leševa odnijela rijeka Sava. Sjećam se da smo evidentirali raskomadane desetine ljudskih tijela. Sjećam se jedanaest odrubljenih glava. Glave koje nisu bile, kao nekada, na ljudskom trupu nego razbacane po okolišu. Poslije uviđaja na mostu otišli smo u Bolnicu kako bi razgovarali sa ranjenim i povrijeđenim, a istovremeno smo organizirali uklanjanje leševa i komade ljudskih tijela.

Vrativši se u zgradu MUP-a pokušavao sam, i na kraju i uspostavio tele­fonsku vezu sa kolegama u Tuzli od kojih sam dobio obavještenje da ne mogu doći jer su putevi već blokirani. Sami smo organizirali uviđaj oko identi­fikacije žrtava, a uvidom u dokumentaciju na licu mjesta vidjeli smo da je najveći broj žrtava sa područja Zapadne Bosne. Mahom su to bili putnici koji su za prvomajske praznike, iz pravca Zapadne Evrope, dolazili na jedini most koji je do tada bio u funkciji i gdje su trebali da sa brčanske autobuske stan­ice dalje se prebace do svojih kuća. Nažalost, nisu stigli do svojih kuća i najmilijih.

Sjećam se, uvidom u njihovu dokumentaciju, bili su iz Kladuše, Bihaća, Sanskog Mosta, Tešnja, Cazina, Ključa, Jelaha... sjećam se jedne žene, Srpkinje po nacionalnosti, iz Doboja, imala je u ruci tašnu i dokumenta, radi­la je u Privrednoj banci u Doboju. Koliko se sjećam zvala se Milica.

Ipak, najveći broj poginulih, koliko smo vidjeli, bili su Bošnjaci. Koliko je tu ljudi stradalo vrlo je teško reći... po mojoj procjeni oko stot­inu. Jedanaest odrubljenh glava, raskomadanih desetak tijela... svuda okolo puno dijelova tijela razbacanih po platou, trotoarima, na krovovi­ma... koliko je tek Sava odnijela. Po mojoj procjeni tu je moralo biti do stotine žrtava. Normalno, nikada se ne može tvrditi sa sigurnošću i nika­da se neće saznati tačno koliko je ljudi taj dan poginulo na savskom mostu. Pogotovu, kako sam rekao, što je veliki broj tijela odnijela rijeka Sava.

Radeći na rasvjetljavanju dizanja brčanskih mostova došli smo do zaključka da je eksploziv dovezen na most u jednom putničkom automobilu u kojem je moralo biti do pola tone eksploziva i da je daljinski aktiviran, ispričao je Novalija Fazlović.

Odmah nakon dizanja brčanskih mostova, u četvrtak 30. aprila 1992. godine, predsjednik Mustafa Ramić je zatražio hitan sastanak Savjeta za nar­odnu odbranu koji je, na zahtjev komandanta Milinkovića, održan u brčanskom garnizonu. Odmah na početku sastanka predsjednik Ramić je poz­van iz policijske stanice i javljeno mu je da tamo vlada pravi nered i haos. Određen je Pero Marković i Mato Jurišić da odu do zgrade Javne sigurnosti kako bi na licu mjesta vidjeli o čemu se radi. Po povratku u komandu garni­zona izvjestili su prisutne da tamo vlada totalni nered i kako nekoliko polica­jaca iznosi oružje i neku dokumentaciju.

Kada su podnijeli izvještaj Pero Marković se obraća komandantu Milinkoviću:

"Pavle, ja predlažem da vojska zauzme upravu nad gradom."

Na ovaj Markovićev prijedlog odmah je reagirao predsjednik Mustafa Ramić koji je insistirao da Armija ništa ne preduzima bez saglasnosti civilnih vlasti i da kontrolu nad gradom zadrži policija. Tom prilikom Ramić je zatražio da se pod kontrolu policije stave svi vitalni objekti i da veća pre- duzeća budu pod određenom kontrolom.

Na ovu primjedbu i zahtjev predsjednika Ramića predstavnici JNA nisu oštrije reagirali te je donesen zaključak da se sjednica Savjeta odloži do sutra u isto vrijeme i, na insistiranje komandanta Milinkovića, ponovo održi u komandi Garnizona JNA.

Vrijedno je zabilježiti i ovaj podatak. Jasna Mačkić, organizatorica Radio Novog Sada, nazvala je 30.4.1992. godine brčanskog novinara Boška Lomovića:

"Gospodine Lomoviću, u Brčkom je počeo rat, zamolila bih vas da budete naš izveštač."

Naravno, Lomović uvijek željan publiciteta i ambiciozno bolestan, odmah je pristao. Prvi izvještaj, uz konsultaciju sa kapetanom Momčilom Petrovićem, odmah je poslao još istog dana i Radio Novi Sad javlja:

"Dok ovo javljamo, neposredno pred Dnevnik, Brčko djeluje avetinjski. Na ulicama nema nikoga, sablasno zjape porazbijani izlozi na prodavnicama i salonima. Žitelji najvećeg grada u bosanskom posavlju su rušenje mostova primili kao uvertiru u nešto krupnije i zlokobnije. Možda će se to nešto dogoditi u noći koja će, za sat-dva, potpuno zagrliti grad."

A da će se "to nešto dogoditi"... dobro su znali i Lomović i kapetan Petrović.

Osvanuo je 1. maj 1992. godine, Međunarodni praznik rada. Predsjednik Ramić sa svojim saradnicima odlazi u brčanski garnizon JNA na dogovoreni sastanak pokušavajući da Milinkovića ubijedi da se svi nastali problemi riješe na miran i civilizirani način. U toku sastanka komandant Milinković trvrdi da su mostove na Savi u zrak digli pripadnici vojnih oružanih snaga iz susjedne Hrvatske i da kontrolu nad gradom mora preuzeti JNA inače će doći do haosa. I ovaj put predsjednik Ramić je bio uporan da kontrolu nad gradom zadrže pripadnici brčanske policije.

Po završetku sastanka Savjeta za narodnu odbranu Milinković je zahtije­vao od predsjednika Ramića da ostane u kasarni radi nekih dogovora. Ustvari, potpukovnik Milinković i kapetan Petrović zahtijevali su od pred­sjednika Ramića da se, putem brčanskih medija, obrati stanovništvu Brčkog kako bi ih smirio, jer, kako su i sami vidjeli na primjeru ovog incidenta na Klancu, i najmanji nepromišljeni postupak vrlo lako može dovesti do rata. Predsjednik Ramić nije imao nikakvog izbora te u pratnji kapetana Petrovića i nekoliko vojnika napušta Garnizon.

Izlazeći iz komande predsjednik Ramić je u krugu brčanskog garnizon primjetio da je kasarna puna vojnika sa raznoraznim oznakama i kapama, šubarama, šajkačama kao i na uniformama - križ sa četiri S, "belim orlovima", kokardama, a tek tu i tamo poneka petokraka na kapama mladih vojnika JNA.

Autor: Admir Posavljak 

Nastaviće se...                                  

Okupacija po fazama

dzematrahic.ba