U Sudu BiH 8. decembra 2017. nastavljen je glavni pretres u procesu protiv Mensura Đakića, tada komandanta 1. bataljona 108. brčanske brigade i borca Begzada Kajtazija prenosi Patria.

Nsud bih41aselje Bukvik je od početka rata, 1. maja pa sve do 15. septembra 1992. bilo u rukama Karadžićevih Srba. Brčko je četiri i po mjeseca bilo odsječeno od Tuzle i ostatka teritorije. Narod u enklavi je već počeo gladovati, a stotine ranjenih građana Brčkog i boraca su se morali prema Tuzli i u tuzlanske bolnice prebacivati preko gudura Majevice i to pješke i na nosilima, jer su putevi uglavnom vodili kroz duboko posavsko blato. Približavala se prva ratna zima i brčanski vojni komandanti su riješili da se probiju preko Bukvika i deblokiraju slobodnu teritoriju.

Kao svjedok odbane pred sudom se pojavio Sabahudin Memišević, diplomirani ekonomista, koji je u vrijeme rata bio na čelu Mjesne zajednice Brka. Memišević je objasnio da su naselja na bukvičkom platou bila Gornji Bukvik, Donji Bukvik, Mali Bukvik, Vujičići, te još nekoliko naselja. On je opisao stanje uoči početka rata i kasnijeg napada Armije na ovaj plato.

Bukvik je bio na jedinoj komunikaciji slobodne brčanske teritorije prema Tuzli, ali i su sva ta sela bila praktično u okruženju bošnjačkih i hrvatskih sela. Prema ovom svjedoku nekoliko dana prije je počeo napad srpskih jedinica iz Brčkog u pokušaju spajanja sa jedinicama iz Bukvika. Pripadnici 108. brčanske brigade Armije RBiH su uništili jedan tenk koji se kretao iz pravca Brčkog i to je zaustavilo ovaj napad srpske vojske.

Praktično od 30. aprila, rekao je svjedok, kada je srušen most i počeo napad na Brčko, u desetak navrata se pregovaralo sa srpskim predstavnicima iz bukvičkih naselja.

- Tražili smo samo da nam dozvole da koristimo putnu komunikaciju prema Tuzli. Nisu pristajali, bolje reći, nisu mogli jer su morali slušati šta im se kaže – govori Memišević.

On se sjeća da je 13. septembra bio na posljednjim pregovorima u Bukviku. Tvrdi da su svoje komšije Srbe iz Bukvika upozorili da može doći do krvoprolića ako se ne dogovore. Oni su im rekli: Vidjet ćemo šta ćemo. Zašto Armija nije sačekala odgovor Bukvičana? Bio je to isti prijedlog nakon desetak susreta sa komšijama iz Bukvika, a već četiri i po mjeseca trajao je krvavi rat na žestokom brčanskom ratištu.

Već sutradan 14. septembra počeo napad Armije RBiH na bukvički plato. Sa nekog uzvišenja je tenk Armije RBiH ispalio dva-tri projektila na rovove na Lukavcu i jedinica Srba iz ovog naselja je odmah napustila položaje. Prema svjedoku Srbi su se povukli u Bukvik, a tek u centru naselja je pružen otpor. Dokaz tome je pet poginulih pripadnika 108. brigade, sa zamjenikom komandanta Ferhatom Pitnjakovićem Pitnjakom, uz dva teško ranjena borca.

Svjedok Sabahudin Memišević je bio civil i sve što je pričao o vojnom dijelu samo je prenosio ono što mu je govorio komandant Četvrtog bataljona 108. brigade rahmetli Enver Pamukčić, sa kojim je živio u istoj kući. Sjećao se kako mu je Enver pričao da je u jednom šumarku našao veću gupu srpskih civila sa ženama i djecom i da im je dao desetak konzervi koje je imao. Jedino čega se sjećao kao svjedok je da su njihove komšije Srbi iz Donjeg Bukvika pobjegli u Brku i oni su ih primili u svoje kuće.

Kuće u napuštenom Bukviku su sve spaljene. Svjedok je negirao da su naselja spaljena tokom ili nakon borbe. Paljenje naselja se dogodilo kasnije, ali se nikada nije istražilo ko je uradio taj zločin spaljivanja tolikih domova Srba.

Brčaci su ulaskom u Bukvik na jednom mjestu okupili ravno 2.513 komšija Srba. Uglavnom se radilo o civilima, dok je dio zarobljen sa oružjem. Odmah je počelo raspoređivanje po okolnim bošnjačkim i hrvatskim kućama. Ljudi su prepoznavali svoje komšije i poznanike Srbe i uvodili ih u svoje kuće. Muškarci sposobni za borbu su odvajani i određivan im je pritvor.

Nije bilo niti jednog ubistva i niti jednog ranjavanja. Svi ti Srbi iz Bukvika, njih 2.513 su poslani u grad ili razmijenjeni za neke od preživjelih Bošnjaka i Hrvata u Brčkom. Bilo je to pola godine nakon što je u gradu likvidirano više od pola hiljade ni krivih ni dužnih brčanskih bošnjačkih i hrvatskih civila u stravičnim logorima smrti: Luka, Brezovo polje, Westfalija, autodepo Laser, Hotel Posavina i Galeb, sportska dvorana Patrizan itd. Dakle, nije bilo ni pokušaja bilo kakve osvete prema srpskom stanovništvu.