Sjećam se da sam volio jesti pitu krompirušu, zeljanicu, sirnicu, a zatrefi bi se đahkad i burek, onako još vruće iz tepsije. Ćasa mlaćenice ili kiseline je bila nako u sredini, ni tam’ ni vam’, potaman svakome, i meni i braći i svima ostalim, nikome ni blizu ni daleko. Kašike bi pođahkad, kad bi se sudarile u pokušajima da se onako kriomice “ukrade” komad pite, zazvečale, ali bi se nastavilo jesti kao da se ništa nije ni desilo.

Piše: Rašid Kasumović

Niko se nije ljutio. Niko nikome nije haturio. Ne d'o Bog. A i kako bi. Svi smo kućile brinuli iste brige, deverali od sabaha do jacije, od bajrama do bajrama, od godine do godine, i tako redom.

Čini mi se da se ta hava skromnosti, sloge, razumijevanja, uvažavanja i osjećaja zajedništva, cjeline, kompaktnosti nekim mističnim čudom prenijela sa svake porodice na seoske sokake, selo, Biljansku dolinu, Travnik i tako dalje. Ili je možda bilo obrnuto. Ko će ga znati. Ja ne znam. Ali znam da je vladala neka divnim osjećajem zadovoljstva protkana ravnoteža i sklad.

Brat je pomagao bratu, komšija je pomagao komšiji, zaseok zaseoku, jedno selo pomagalo je drugom, bez zamjeranja, svađe i rasprave

Prođe od tada mnogo bajrama. Ništa više nije kao prije. Sve je naopačke. Život koji životarimo steže nas i žulja k'o vuneni džemper obučen naizvrat. Stisnuli smo se u svoj samodovoljni svijet koji smo izgradili da bi zadovoljili svoju gotovo perverznu potrebu da kažemo i dokažemo da smo u pravu a da su svi ostali u krivu.

Vodimo beskonačno duge, jalove i iscrpljujuće rasprave o tome ko je u pravu, čija partija je bolja, čija vjera je krnjava a čija nije, čiji “šejh” je bolji i pametniji a čiji je “skreno”, i tako u nedogled. Kako kažu naši stari: “Da Bog da se o sebi zadeverali.” Haman nas je to i zatrefilo. Ne treba nam drugi. Sami sebi smo dever i belaj.

Nestalo je muhabeta, onog zdravog muhabeta o zdravlju i familiji, deveranju i veselju, krompiru i jeribasmama, koševini i kupljevini, vašarima i teferičima, a men’ se čini nestao je i jedan dobar dio nas, naše duše, nestao i otišao u nepovrat.

Danas kada se sretnemo nabrzinu izustimo MERHABA ZA MERHABA i gledamo da se što prije raziđemo kako bi se vratili u svoj svijet, kako bi smo i dalje mogli nastaviti sa raspravama, ko je u pravu a ko nije, grčevito braniti vlastiti bunker sazidan ciglama egoizma.

Danas jedemo krompirušu i kusamo kiselinu svako iz svog tanjira, zadovoljni sami sobom, svoji u svom svijetu. Aferim!!! Daleko smo dogurali. (Ko shvati, razumjet će)

saff.ba