Četvrtak je, 18. decembar 2025. godine. Dobijam informaciju da je u mjestu Čande preselila na ahiret Čandić Šuhra, rodom iz Palanke, iz porodice Đonlić.
Njeni roditelji su bili Salih i Mevlida, a Šuhra je rođena prije 88 godina — tačnije 25. septembra 1937. godine, u tadašnjoj Kraljevini Jugoslaviji.

Šuhra je imala određeno nadahnuće o skorom dolasku edžela – smrti. Prije nego što će toga dana savjetovati sina Arifa, pojavio se još jedan zanimljiv podatak o hadžinici Šuhri. Naime, prilikom posjete zeta, prof. Miralema, muža svoje unuke, Šuhra mu je rekla da neće stići završiti započetu hatmu i da će zabilježiti dokle je stigla, kako bi on, nakon njene smrti, nastavio i dovršio započeto učenje. I tako je zaista i bilo.

Kada je Šuhra preselila, zet Miralem je tražio njen mushaf da vidi dokle je stigla s učenjem, kako bi ispoštovao njen emanet. Arif nije znao o čemu su rahmetli hadžinica Šuhra i Miralem razgovarali prilikom njegove posjete, već je taj podatak iznio tek nakon dženaze.

Posljednji savjeti majke

Kako mi je kazao njen sin Arif, majka ga je prije preseljenja savjetovala:
da, kada ona preseli, snese daske s tavana koje je pripremila, da odjeću koju je donijela sa hadža stave preko nje prilikom opremanja i polaganja u tabut, te da istoga dana organizuje učenje hatme.

Trenutak preseljenja

Arif priča:

“Sjedimo u kući i razgovaramo — ja, moja majka, supruga i jedna kona koja se tu zatekla.
Majka mi reče: ‘Arife, ja hoću da ispustim dušu.’
Ja joj rekoh: ‘Dobro, majko, hoćeš li da ti učim sada Jasin?’
Majka odgovori: ‘De, sine Arife, počni učiti suru Jasin.’”

Arif započinje učenje i dolazi do polovine sure Jasin.
Tada majka kaže:

“Sine Arife, sada ću ja nastaviti učiti ostatak sure Jasin,” i počinje učiti.

Nakon što je krenula učiti suru Jasin, učeći ajete (Arif  nije mogao mi sa velikom preciznošću tvrditi da je završila suru) dolazi do momenta kada je izgovorila cijeli šehadet:

“Ešhedu en la ilahe illellah ve ešhedu enne Muhammeden abduhu ve resuluhu.”

Što u prijevodu znači:

“Vjerujem i svjedočim da nema drugog Boga osim Allaha, dželle šanuhu, i vjerujem i svjedočim da je Muhammed, alejhis-selam, Božiji rob i Božiji poslanik.”

I tada je, kako njen sin Arif kaže, ispustila dušu — tiho, kao ptica.

Život u vjeri

Šuhra je obavila petu islamsku dužnost — hadž, 1991. godine, zajedno sa svojim suprugom Avdom.
Prema riječima više osoba, bila je žena koja je čvrsto držala do vjere, ibadeta i vjerskih propisa.

Takav slučaj se ne pamti u skorijoj historiji ovog kraja — da neko bude toliko svjestan i ubijeđen u svoju nadolazeću smrt, da sve to smireno dočeka i da izgovori šehadet s potpunim ubjeđenjem.

Pouka i ibret

Treba zaslužiti ovakav dunjalučki kraj kod svog Gospodara,koji se smilovao Šuhri i učvrstio je prilikom napuštanja ovog svijeta.

Ovaj slučaj je veliki ibret — pouka svima nama.
Nekada je bilo uobičajeno da osobe koje su bile u vjeri s lahkoćom izgovore šehadet prilikom umiranja.
Danas, nažalost, svjedočimo mnogim teškim, nasilnim i gorkim smrtima —bilo od vlastite ruke, bilo od ruku drugih ljudi.

Dova za kraj

Neka nam se Milostivi smiluje,pa da i mi, griješnici, sa šehadetom na usnama preselimo na bolji i vječni svijet. Amin !

Priredio : Hasikić Hamid