ISTAKNUTI ZAGOVARAČ KULTURE ČITANJA  NA KRAJU 19. I U PRVOJ POLIVINI 20. STOLJEĆA  (Hajdar Fazlagić (1867-1933) 

PROLEGOMENA

Posljednjih godina svjedočimo gašenje prosvjetnih časopisa u nas, kakve poznajemo decenijama, kao što su, naprimjer, Naša škola, Prosvjetni list u Sarajevu i Pedagoško-didaktički putokazi u Zenici  uz općenito sve naglašeniju migraciju sadržaja, odštampanih na papiru, u digitalne formate.

Istovremeno se uočavaju i određene manjkavosti konzumiranja takve vrste sadržaja u elektronskoj formi pogotovo kada je riječ o dužim tekstovima i onim koji traže cjelovit doživlja pročitanog štiva.U novije vrijeme počinju se javljat,i istina još uvijek rijetki glasovi, o tome da u školsku biblioteku treba vratiti staru dobru knjigu sa koricama koja ne samo da nudi vjerodostojnu vjekovnu mudrost nego i miris papira od kojeg je knjiga sastavljena. Kad se već susrećemo sa potrebom, reafirmacije knjige klasičnog tipa, izgleda i sadržaja (na papiru i sa mehkim, ili tvrdim koricama), posebno onih propisanih za školsku lektiru možda nije na odmet podsjetiti na čanjenicu da se ove godine navršav 130 godina od pokretanja u Sarajevu, prvog pedagoškog lista pod imenom Školski vjesnik kojeg je uređivao Ljuboje Dlustuš,u čijem prvom godištu je objavljen  tekst učitelja Hajdara Fazlagića pod naslovom “Kako bi nam narod zavolio knjigu ?” (str.750-753).

Učeni prosvjetni radnici su i prije osjećali potrebu da objasne nužnost čitanja i načine kako ljude privoliti da čitanje učine, ne samo poželjnim odgojnim sredstvom nego i nezaobilaznom razbibrigom u njihovom slobodnom vremenu. Možda bi u tome mogli naći uputu  kako  krenuti ispravnom stazom da se stigne do izvora svekolike ljudskog znanja i iksutva.

U uvodnom članku Školskog vjesnika (1894) pod naslovom “Čitaocima” (str.III) objašnjeni su razlozi za pokretanja ovog svojevremeno uglednog časopisa, a i danas dragocjenog štiva za one koji imaju priluku da dođu do   njegovog primjerka (u Nacionanoj biblioteci BiH, naprimjer):

“Naša domovina Bosna i Hercegovina,danas je u punom jeku najživljeg rada i najsnažnijeg razvitka na prosvjetnom polju. No, ako ona ima još mnogo i premnogo da nadoknadi, dok o sebi mogne reći, da je na tom polju stala u jedan red  sa prosvijećenijim zemljama u Evropi, ipak može već sada da se podiči onime, što je  u njoj za provjetu već učinjeno i što je na kratko vrijeme od nekoliko godina stekla prosvjetnih dobara svake ruke.

Naročito se je škola, to najzgodnije i najsnažnije sredstvo, taj najpozvaniji unapreditelj kulture, ta najplodnija matica prosvjetnih tečevina, tokom minulih godina u našoj domovini lijepo razvila, te je već stigla na takav stepen, da najboljom nadom i punim pouzdanjem smije pogledati u budućnost.

Ovake prilike i zasebni odnošaji s ovim zemljama, stvorile su potrebu, da se osnuje stručni školski liost, koji će prije svega u jedno kolo skupiti sve nastavnike i sve prijatelje škole i tako stvoriti umnu  i duševnu zajednicu  među njima, kako će svi zajedno moći uspješno da rade oko škole i nastave, te na taj način unapređivali narodno naobraženje.

U maloj zemlji kao što je naša domovina , ne može učiteljsko osoblje brojem biti onoliko, da bi već sada o svom trošku moglo uzdržavati školski list, koji bi u punoj mjeri zadovoljavao svome pozivu. S toga je Zemaljska vlada odlučila da , do bolje zgode, u svoje ruke uzme ovo novirabnsk mpoduzeće. Litsu biće ime “Školski vjesnik”, stručni list Zemaljsko vlade za Bosnu i hervegovinu…”

Naime, u prvom godištu Školskog vjesnika – stručnog lista Zemaljske vlade za Bosnu i Hercegovinu koji je počeo izlaziti  u januara 1894. godine (uređivao ga je Ljuboje Dlustuš ) između ostalog objavljen je i tekst učitelja Hajdara Fazlagića pod naslovom “Kako bi nam narod zavolio knjigu ?” (750-753) iz kojeg donosimo kraći odlomak: 

HAJDAR FAZLAGIĆ:KAKO BI NAROD ZAVOLIO ČITANJE ?

 “…Poznato je da se u nas u Bosni i Hercegovini dalo više pregalaca na sabiranje narodnih umotvorina. Knjige, koje su osbito radosno primljene, jesu od gospodina Koste Hermana i Mehmed-bega Kapetanovića Ljubušaka. Osobito veliki efekat proizvele su narodne pjesme muhamedanske, koje je sabrao gospodin Kosta Herman i dosad u dvije knjige izdao. Čim je prva knjiga izišla u javnost, već je za čas bila raspačana i pojedine primjerke te knjige mogao si vidjeti gotovo na svakom mjestu.

Jedva je dočekana druga knjiga rečenih pjesama. Te dvije knjige čuda počiniše ! Pouzdano možemo tvrditi, da su među narodom stvorile čitalačku publiku. Nema nigdje sijela, skupa širom Bosne i Herceghovine, a da nećeš vidjeti, gdje se narod naslađuje, pjevajući pomenute pjesme i to još sada, pošto je dosta vremena proteklo otkad su izašle, a u početku kako je bilo, može se pomisliti !

Te knjige mnoge su i mnoge zatekle u potpunom nepoznavanju latinskih pismena. Slušajući druge, gdje čitaju, obuzela ih želja da što brže nauče poznavati pismena, te su trčali od jednog do drugog moljakajući, da im se pokaže, kako se koje pismo zove. Mogao je na lahak način, da ga lakšeg nema, naučiti i dotjerati se u čitanju. Jer taku vrstu čitanja mogli bismo nazvati instiktivnim. Na stotinu puta čitali su junačke pjesme, te su im pojedini stihovi, kao i neki odlomci ostali u krvi, pa pročitavši prvu riječ znali su koje riječi dolaze, ili dovoljna su im bila samo prva pismena, pa da pročitaju i cijele riječi. Biva čitajući na neki načion napamet, upoznaše bolje pismena i opet poznavajući pismena, čitahu te se u takim prilikama najbrže naučiše čitanju.Povodom tim dosta ih barem od muslimanskog elementa naučilo čitati koji, inače, ne bi znali ni popova slova.

Narodna simpatija, strpljivost i zar nije veliko čudo upravo pohlepa za pjesmom neograničena je. Zar nije veliko čudo da mnogi između naroda po nekoliko hiljada stihova vazda u svojoj pameti drže ! Čuje samo jednom koji opjevani događaj od pjevača i na drugom ga mjestu ispjeva gotovo nepromijenjenim riječima, baš onako, kako je čuo od prvog pjevača. Na jednom sijelu rekoše djevojčici od 11 godina, da zapjeva pjesmu junačku.

Djevojčica oborivši glavu preda se, ispjeva pjesmu od više stotina stihova i to napamet, a da se nigdje ne pomete ! Slušala je, naime, tu pjesmu od više stotina stihova toliko pita, kad drugi čitaju, dok je nije naučila. Pomislite, toliko strpljivosti za narodnom umotvorinom u još nerazvijenog slabašnog ženskog stvorenja.

Sakupljajmo narodne pjesme, priče i ostale njegove umotvorine ! Narod će ih objeručke prigrliti. Pomoću narodnih umotvroina na lahak način se može posijati sjeme mara za knjigu.Kad se već jednom uputi u čitanje, od toga ga više ne odvrati, jer je u neku ruku strast za čitanjem u njem pobuđena.

Bosna i Hercegovina, bogata kao ni jedna zemlja sa svoga svakovrsnog narodnog blaga, daje nam ugodnu priliku za taj posao.

Niko neće imati zgodnije prilike, za sakupljanje narodnog blaga, nego marno učiteljstvo, kome je sudbina dosudila uski vez s narodom. Kroz kratko vrijeme sabrala bi se velika množina tog blaga, koje je sakriveno u narodu, a osim toga mnogi i mnogi imadu pomanje zbirke već sakupljene, koje bi dobrovoljno u tu svrhu ustupili.

Sakupljene zbirke imale bi se slati uredništvu našeg “Školskog vjesnika” kome je i onako na umu narodna dobrota i prosvjeta.Tu bi bile u pohrani dok se ne bi konštatovao odbor, koji bi imao zadaću rješavati kako, kada i gdje da se izdaje narodno blago.

Učiteljstvo, Bogu hvala, i po našoj domovinmi razvilo se da ne može bolje, pa nam radi toga ne prestaje briga da ase što više i skaldnije razvijamo u zajednici poput učiteljstva drugioh naprednih zemalja i baš za naše učiteljsko udruženje i bolje razvijanje moglo bi nam to biti povod barem u početku. Naše sile I materijalni prihod od tog izdavanja mogli bi se upotrebljavati za dalje naše blagotvorno društveno razvijanje.A osim toga išlo bi nam se na ruku sa svake strane, ta imamo povoda da se tome nadamo.

Učinimo li tako, stekosmo sebi glas, a rodu učinismo veliku uslugu i zadužbinu. Ovo rekoh u vrijeme baš kad nam treba i nkad se štogod može na tome poraditi, pa sam radoznao kako će ovo moje skromno mnijenje prihvatiti ostala braća.” 

FAZLAGIĆ, Hajdar (Trebinje 1867-1932), pedagoški pisac

Hajdar  Fazlagić rođen je u Trebinju 1867. godine gdje je svršio osnovnu školu. Jednog lijepog dana general Braun, vojni zapovjednik grada, naredi roditeljima nekolicine muslimanskih mladića da pošalju djecu u školu. Za dva dana je moralo sve biti spremno i, prije nego je željeznica prohodala kroz hercegovački krš, zaputiše se u vojničkim kolima dva Defterdarevića, Ćamil Karamehmedović i mladi Hajdar na nauke.

Svršivši šest razreda, Fazlagić upisa se u preparandiju. Nakon svršetka nauke služio je u Mostaru, Travniku i Sarajevu i u svim mjestima ostavio se na najljepši spomen predobivajući stariji svijet da šalje djecu u škole. U prvom broju „Behara“ 1. maja 1900. godine Hajdar Fazlagić napisa pjesmu u prozi „Golubica“. Vanredno se svidjela čitačima sudbina golubice, koja nastoji da iz goruće kuće spasi svoje mlado i sama ugiba od plamena. Barun Kučerta čestitajući mu na uspjeloj pjesmi od milja mu dade nadimak golubica. Osim u „Beharu“ Hajdar Fazlagić je pisao i u „Školskom vjesniku“.u kojem se posebno zalago za širenje kultutre čitanja u tadašnjoj Bosni.

1930. godine, o četrdesetogodišnjici književnog i kulturno-prosvjetnog rada Edhem ef. Mulabdića, Hajdarefendijinog druga i prijatelja,upisa se za utemeljivača „Narodne uzdanice“ i uz članarinu od dinara 500 dade kao dobrovoljni priklg dinara 500.

Lagan u društvu, veseo i nenametljiv, Hajdar ef. je bio of svih, koji su dolazili s njim u dodir, voljen i poštovan, a valjda je jedini iz svoje uže domovine Trebinja, koji se sa svojim javnim radom nikom živu nije zamjerio. Hajdar ef. Fazlagića, dugogodsišnjeg učitelja i školskog nadzornika zadesi smrt 19. juna ove godine (tj. 1932). Dženaza mu je bila velika.

(Izvor: Novi Behar, VI, 1, Sarajevo, 1. jula, 1932, str. 13)

Priredio: dr. Enes Kujundžić