Nedavno sam čuo zanimljivu, ali i pomalo grubu konstataciju na jednom skupu: “Insan do sto kilograma, preko toga je nešto drugo ....” Dvojica ljudi su razgovarala o onima koji, kako kažu, ne vode računa o sebi i svom zdravlju.

Po njima, čovjek koji teži preko sto kilograma više liči na nešto drugo nego na umjerena insana, dok onaj ispod te težine navodno vodi računa o svom zdravlju i izgledu.

Naravno, stvar nije tako jednostavna. Strast prema jelu može zaista postati veliki teret i belaj za čovjeka, ali nije svako ko ima višak kilograma nemaran. Ipak, ima istine u tome da pretjerivanje, bilo u jelu, piću ili drugim stvarima, čovjeka dovodi do problema. Gdje strast vlada – tu je belaja mnogo.

S druge strane, treba imati razumijevanja i za one koji se bore s viškom kilograma. Neki ljudi pate od hormonalnih poremećaja; kada strada štitna žlijezda, insan se nađe u velikom iskušenju – jede malo ili nimalo, a tijelo se ipak mijenja. To su ozbiljni zdravstveni problemi, a ne pitanje slabog karaktera.

Naša lijepa vjera nas zato opominje da budemo umjereni: da jedemo kad ogladnimo, da ne pretjerujemo, i da ne pretvaramo jelo u strast.

Navika stalnog grickanja, bez stvarne potrebe, postane svakodnevica, a posljedice se s vremenom neminovno pokažu.

Bitnu ulogu ima i kvalitet hrane. Nauka nas stalno podsjeća da pazimo na sastav onoga što jedemo – na vlakna, vitamine i raznovrsnost. Nije sve što zasiti – zdravo.

Na kraju, kad sve svedemo, vidimo da čovjek sam sebi često bude najveći neprijatelj. Nepoštivanje pravila ishrane i propisa vjere brzo se pokaže na zdravstvenom kartonu. Sve to zato što nismo naučili mjeru – što nismo pohlepu sveli na granicu potrebe.

Upamet, čovječe! Ne možeš sve progutati što očima vidiš. Ostavi nešto i za kasnije. Granica i disciplina donose zdravlje, a zdravlje donosi smiren život.

foto ilustracija chatgpt.com

KOLUMNA, Piše: H. H.