I tako poslije toga događaja uradi Husein-efendija, dobri naš vjeroučitelj. Moje školovanje počelo je, kao i kod sve muslimanske djece, mektebom, iliti, kako smo mi tu arapsku riječ prekrojili po svom jezičkom kroju, mejtefom. To je početna vjerska škola, koju smo morali završiti prije upisa u osnovnu. Zgrada je bila još iz turske carevine. Nevelika prizemni­ca, po visini gotovo potleušica od jedne jedine prostorije s ne­koliko prozorčića. Klupa nije bilo, nego se sjedilo na podu, "turski", podavijenih nogu. Reski glas Husein-efendije dola­zio je iza jednog sanduka, za kojim je sjedio "turski" kao i mi, samo na ovčijem runu. Za leđima mu je, kao jedini još dio školskog inventara, stajao ljeskov prut, ukoso, dug, tako da je mogao, ne podižući se, dohvatiti njime i onoga u posljednjem redu. Husein-efendija čuvao je grlo za objašnjavanje štiva, a što se opomena zbog naših nemira tiče, davao je riječ tome ljeskovcu.

dobri efendijaNije u nas bilo odmora, pa je često bilo teško dočekati podne da bi se udovoljilo prirodnim potrebama. Doduše, Husein-efendija nas je puštao napolje. Samo je trebalo dignu­ti ruku i viknuti:

– Efendija meni je pritužilo! I Husein - efendija bi odgovorio:

– Hajde, samo mi se nemoj mnogo zadržavati!

Ali bila su dvojica, u zadnjem redu, Rešo K. i Ago K., koji su odista prelazili svaku mjeru. Nisu još dobro ni zagrijali mjesto, već traže napolje; a mi znamo zašto: da puše, bili su već momčuljci, od onih što su završavali osnovnu sa šesnaest i osamnaest godina. Tako po dva-triput do podne. Dok jednom Husein-efendija ne opazi da ih pušta po bogzna već koji put, pa planu:

– E nećete, majčini sinovi! Je li ovo mejtef ili ćenifa? – Dohvati ljeskovac. – Ko mi digne prst, odbiću mu ga! Odsele da znate: nema više nikom! Istresi se kod kuće! A ko mi se ovdje oneredi, nek zna, ješće ga i kusati! Bezobraznici jedni, tako vi meni: ja vama harf (slovo) u glavu, a on vama na prkno!

Znali smo da je dobar i da će već sutra zaboraviti šta je rekao. Ali se prevarismo. Sutradan, jedan, kojem je iskreno pritužilo, podignu ruku, a Husein - efendija ga samo gleda povrh naočara, stavljajući tome do znanja da mu je bolje pos­lušati ovaj pogled nego ljeskovac. Kad S. mujezin, koji se starao o mejtefu, zaklepta klep­kom u znak da je nastava gotova, mi nagrnusmo napolje, pojurismo niz cestu. Malo kome da nije ovako ili onako pri­tužilo.

Bila je zima sa dosta visokim snijegom, cesta zatrpana, samo joj sredinom prtina. Kako odmakosmo malo od mejtefa, tako na prvom spustu ceste, zaklonjenom malo od čaršije, čučnusmo uz prtinu, ima nas lijepa desetina. Čučimo, olakša­vamo se, pričamo. Dok neko ne reče, ispod glasa:

– Husein-efendija!

Šapatom se glas prenese desetinom. Ko ga prvi ugleda, ne znam. Ali tu je, još koji korak i na nas će! Kako se samo ova­ko neopazice stvori! Bježati je kasno, sve nas je vidio; a i ne­dolično bi bilo sijevati ovako golom niz cestu. Nema ni njemu povratka. Ispalo bi da je pred nama, zbog nečega, makar i zbog ovoga, morao da ustukne. Mi oborili oči, ide pravo na nas, gleda preda se, ne vidi nas, a vidi. Hoće bogami, proći će, neće se vratiti! A nezgodno nam praviti se da ga ne vidimo. Ne znam kome to prvom pade na pamet, ali stvar se prenese s jednog na drugoga, i kako Husein - efendija pokraj kojega na­iđe, tako se taj, s gaćama u rukama, malo popridigne i vikne:

– Merhaba, efendija!

Jer nezgodno bi bilo hodžu svog ne pozdraviti. Pozdravi zvone:

– Merhaba, efendija!

– Selamun alejkum i merhaba, efendija!

– Oprosti, efendija, merhaba!

On prođe ćutke i oborenih očiju – neće nam valjda ovako golokrakima odzdravljati. Sutradan, mi već sve i zaboravili, kad on, istom što sjede na svoje mjesto, metnu preda se na sanduk kratki prut, koji je služio za šibanje po rukama. Pogleda onda u nas:

– Dede sad nek ustanu oni koji svom hodži merhaba s govneta viču!

Niko ne ustaje, on dohvati dugi ljeskovac, kucnu po glavi jednoga:

- Sad ćeš reći da nisi! Ustanide!

Taj ustade. Ostali sjedimo, slegli se.

– Dede dalje. – Nastavlja Husein-efendija. – Sve sam ja vas popamtio. Nemoj da vas budi ovaj ljeskovac!

Počeše jedan po jedan da se dižu. Svi ustadoše, osim me­ne. Husein-efendija pruži Ijeskovac, kucnu me po ramenu.

– Hodide ti malo ovamo, lihaću!

Priđoh, i sam mu pružih dlan, znam da me ne zove da mi dadne šećerlema. Udari me samo jednom, kaže:

– Drugu.

I po drugoj samo jednom, pa pita:

– Znaš li zašto je ovo?

– Znam.

– E hajde sad na mjesto! Onda se obrati ostalima: – Valja li ono što ste juče uradili?

– Ne valja.

– Ne valja nikako.

– Otkle će valjati, efendija, kumim te bogom!

– Da valja, što bi se ćenife gradile?

– Sveosve ne valja.

Samo se ču jedan glas, sitan, ali bistar i zvonak:

– Valja.

Husein - efendija se nakostriješi kao tukac, misleći da je prkos:

– Koji to reče da valja?

To je bio Ibrica K. najsitniji, pile među nama.

– Bolje je i onako, – odgovara, zapravo nastavlja svoje Ibrica – nego doći kući usrane, da oprostiš, nje!  

Svi se smijemo, i Husein - efendija. Poče ders, nastava. Negdje u po dersa izvadi sat, reče:

– Sad kome je došlo ono što i cara s konja skida nek izla­zi. Poslije će mu biti kasno.

Nagrnusmo svi, jedan preko drugoga. Čovjek bi rekao, zagadićemo grad i okolinu. A u stvari je to najviše bilo radi grudanja. Poslije, ona dvojica, Rešo i Ago, prestadoše da svaki čas traže izlaz.

Dobri moj Husein-efendija, kažem poslije toliko godina. U tvoj mejtef trebalo je slati vladare svijeta, da se nauče s čovjekom razgovarati. Merhaba.
 
foto ilustracija

Skender Kulenović