Živimo u vremenu medusobnog optuživanja, vremenu obmanjivanja javnosti i podvala. Zloupotrebom pojedinih termina koji se upotrebljavaju u pravosuđu pokušava se zbuniti javnost, pogrešno prikazati stvarno stanje stvari i time zaraditi koji poen više.

Puštanjem u javnost preko medija da je protiv nekoga podignuta optužnica koju, uzgred, svako protiv svakoga može podići, želi se, ustvari, ukazati na to da je on već kriv za nešto, što ni u kom slučaju nije tačno. Kad je protiv nekoga podignuta optužnica i kad se tereti za nešto on je još uvijek nevin dok se ne dokaže suprotno. Javno mnijenje se, dakle, želi zavarati, posebno u burnim vremenima predizborne kampanje. Svjedoci smo toga i iz dana u dan se sve više uvjeravamo u to. Nerijetko čujemo i onu narodnu: 'Gdje ima dima – ima i vatre', kojom se, takoder, želi ukazati na krivicu nekoga čija krivica još nije dokazana i ko, kasnije se može ustvrditi, može biti potpuno nevin. No, nije nam cilj ovom prilikom rašclanjivati pojedine termine i određivati njihova prava i pravna tumačenja, niti govoriti o pojedinim slučajevima iz kojih se vidi da tužba protiv nekoga i samo optuživanje nije isto, nego pojasniti generalni stav šerijata o tom pitanju. Poslanik, s.a.v.s., u hadisu koji prenosi Ibn Abbas, r.a., veli: 'Kad bi se ljudima davalo prema njihovim tvrdnjama i zahtjevima, neki bi ljudi tražili i zahtijevali živote i imetak drugih. Ali, onaj ko opovrgava krivicu treba se zakleti da nije kriv.' U drugom, nešto potpunijem rivajetu, stoji: '...Ali, onaj ko nešto zagovara (optužuje drugoga), mora to potkrijepiti jasnim dokazima.'

Značenje ovog hadisa potvrđuju i druge predaje. El-Eš'as b. Kajs pripovijeda, pa kaže: 'Jedan čovjek i ja smo se sporili oko nekog bunara, pa smo otišli do Polsanika, s.a.v.s., da nam presudi, te mi je rekao: 'Dovedi dvojicu svjedoka, ili je dovoljno da se on zakune.' Rekao sam: 'Može se on krivo zakleti ne osjećajući odgovornost za to.' Tada je Poslanik, s.a.v.s., rekao: 'Ko se krivo zakune i time bespravno stekne imetak drugoga, susrest će se s Uzvišenim Allahom (na Sudnjem danu), a On će na njega biti ljut.' Allah, dž.š., nakon toga objavljuje ajet kojim potvrduje riječi svoga Poslanika: 'Oni koji obavezu svoju prema Allahu i zakletve svoje zamjenjuju nečim što malo vrijedi – takvi na onom svijetu nikakva udjela neće imati, niti će Allah s njima govoriti, niti će ih (blagonaklono) gledati na Sudnjem danu, niti će ih očistiti (od grijeha); za njih je (pripremljena) bolna patnja.'

Imam Nesaija bilježi hadis od Ibn Abbasa, r.a., da je rekao: 'Kod Poslanika su došla dvojica parničara od kojih je jedan zagovarao da je drugi prisvojio njegov hakk, pa mu je Poslanik, s.a.v.s., rekao: 'Iznesi svoje dokaze.' On je odgovorio da nema dokaza koje može iznijeti, pa je Poslanik, s.a.v.s., rekao drugome: 'Zakuni se Allahom, Onim osim koga nema Boga, da ti njemu nisi uskratio njegovo pravo i da kod tebe nema ništa što njemu pripada.'

Ibn el-Munzir veli: 'Među ulemom vlada konsenzus da onaj ko tvrdi da mu je od strane nekog drugog ugroženo njegovo pravo, to treba jasnim dokazima potkrijepiti, a ako toga nema, onda onaj koji je tužen, treba da se zakune da je nevin. Šta, ustvari, znace riječi 'el-mudde'i' (onaj koji nešto zagovara, traži i optužuje drugog) i 'el-mudde'a alejhi' (tuženi) koje su došle u hadisu? Prvi je onaj koji zagovara nešto što je skriveno, manje poznato, nešto što je suprotno od opće prihvaćenog mišljenja i stava. Drugi je onaj ko tvrdi da je činjenica onakva kakva je u osnovi, opće poznata i opće prihvaćena. Kako bismo ovo pojasnili, navest ćemo jedan primjer. Ako izvjesno vrijeme vidimo da čovjek vozi taj i taj auto, znamo kada ga je kupio ili nabavio, i još je i registrovan na njegovo ime, a onda se pojavi neko drugi ko tvrdi da je taj automobil (ili neki drugi predmet koji je vlasnik duže vrijeme koristio, i opće poznato je da to pripada njemu) njegov, prva osoba je 'el-mudde'a alejhi', a druga 'el-mudde'i'. Dakle, ovaj drugi treba doći s dokazom da je ta stvar njegova, jer tvrdi nešto što je suprotno od opće prihvaćenog. Ukoliko dokaza nema, to je obična, bespredmetna tvrdnja koju vlasnik predmeta pobija zakletvom.

Što se tice svjedoka koji su spomenuti u hadisu, mora se istaći da to nije jedini nacin dokazivanja istine. Bilo šta što kadiji može pomoći da dokuči gdje je istina, ubraja se u dokaze. U konkretnom primjeru koji smo naveli, to može biti kupoprodajni ugovor, dokazivanje falcificiranja nekih dokumenata, kao što je saobraćajna dozvola i sl.

Postavlja se pitanje: da li će se nakon zakletve tuženog, zakleti i onaj koji tuži? Preovladavajuće mišljenje učenjaka je da neće. To je stoga što on nije došao sa dokazom za ono što tvrdi i što je, po hadisu, za onoga koji negira optužnicu koja je podignuta bez dokaza dovoljno da se zakune. Imam Malik čak smatra da se ni onaj koji je tužen za, recimo, krađu, neće zakleti ako nije poznat kao kradljivac, tj. ako nikada prije nije optuživan za to. On čak smatra da će se kazniti onaj koji bez dokaza za krađu tuži čovjeka koji je poznat po svojim vrlinama i kao visokomoralna osoba. Od Alije, r.a, prenosi se da je tražio od onih koji kao dokaz dovedu svjedoke, da se zakunu da njihovi svjedoci istinito svjedoče. To se prenosi i od još nekih ashaba i tabi'ina. Ishak b. Rahivjeh kaže: 'Ako sudija posumnja, obavezan je tražiti zakletvu.' Sudija ce tražiti zakletvu od onoga koji dokazuje da polaže pravo na nešto putem svjedoka i onda ako to dokazivanje oslabi sumnja u svjedoke ili ako sudija bude skeptičan u pogledu izjava svjedoka, kao što je pravilo kad se pojavi jedan svjedok, pa se, umjesto svjedočenja još jednog svjedoka, traži samo njegova zakletva. Pojedinci iz prvih generacija su tražili i od svjedoka da se zakunu ako bi posumnjali u istinitost njihovoga svjedočenja. I sam kur'anski tekst, kad se govori o oporuci koju će čovjek sačiniti na putu jer su se pojavili znaci smrti, ukazuje na to da je potrebno tražiti od svjedoka da se zakunu ako se posumnja u njihovo svjedočenje. Kaže Uzvišeni Allah, dž.š.: 'O vjernici, kad vam se približi smrt, prilikom davanja oporuke neka vam posvjedoče dvojica pravednih između vas ili druga dvojica koja nisu od vas – ako ste na putu, a pojave se znaci smrti. A ako posumnjate, zadržite ih poslije obavljenog namaza i neka se Allahom zakunu: 'Mi zakletvu ni za kakvu cijenu nećemo prodati makar se radilo i o kakvom rođaku i svjedočenje koje je Allah propisao nećemo uskratiti, jer bismo tada, dosita, bili griješnici.' Neki, pak, smatraju da je, ukoliko je svjedok pouzdan i poznat po svojoj pobožnosti i pravednosti, dovoljno da on sam posvjedoči i da se neće tražiti zakletva uz njegovo svjedočenje.

Iz svega navedenog, jasno se vidi na koji način je šerijat regulisao tužbu i odbranu, odnosno način presude koju sudija treba donijeti. Poredeći to sa situacijama u kojima se čovjek prvo zatvori, a potom se traže i pribavljaju dokazni materijali, pa ako se ne uspije dokazati krivica, nakon ponekad i veoma dugog vremena provedenog bez slobode, dolazi do oslobadajuće presude, shvatamo i uočavamo ispravnost i vrijednost šerijatskih principa i mudrost presuđivanja na šerijatom regulisan način.

Autor: Salih Indžić