Jedna mala maca šetala se ulicom.  Tužna i jadna, jer je bila sama.  Majka ju je već odavno bila napustila.  Tako sama, mala maca je svaki dan tragala za hranom.  Često bi  šetala po raznim prljavim ulicama i kopala po smeću.  Nekada bi nešto za jelo našla u kanti za smeće, nekada bi čekala da joj neko nešto da, a nekad bi po cijeli dan bila gladna.  Tako je i taj dan tragala za hranom.  Stomačić ju je bolio i previjala se od gladi.  Samo je razmišljala o tome da se malo napije mlijeka.  Jedan dječak, koji je prolazio tim putem, ugledao je macu i čuo kako tužno mjauče. Shvatio je da je gladna.  A sjetio se i hadisa poslanika Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem: „U činjenju dobročinstva svakom živom stvorenju čovjek ima nagradu.“[1]

mala macaPrišao joj je i rekao: „Mala maco, da li bi htjela da kreneš sa mnom da ti dam malo mlijeka?“  Ona se odmah nasmija, kao da joj je pročitao misli, te veselo skoči na njega kao znak da jedva čeka.  Dječak se osmijehnu i povede je sa sobom.  Kada su stigli dječakovoj kući, on joj odmah napuni zdjelicu mlijekom.  Mala maca to halapljivo popi.  Dječak joj  ponovno napuni zdjelicu mlijekom, a ona i nju iskapi dok si trepnuo okom.  Tako sita, odmah je zaspala na pragu dječakove kuće.  Dječak se sažalio nad njom i uz odobrenje roditelja ju je zadržao.

Dok je spavala, napravio joj je kutiju i u nju stavio dekicu da joj bude udobnije.  Trudio se da na taj način dobije od Allaha što veću nagradu. Kada se maca probudila, vidjela je da se nalazi na nekom čudnom mjestu.  Ugledala je dječaka kako sjedi pored nje.  Shvatila je da je kod dječaka koji ju je nahranio.  U znak zahvalnosti, ona je mjauknula.  Dječak je shvatio njenu zahvalu. Odmah joj je donio još malo mlijeka.  Sve je odmah popila.  Sva sretna što napokon ima svoj dom, mala maca je legla u kutiju za spavanje koju joj je dječak napravio.

Svaki dan bi joj po nekoliko puta donosio mlijeko. Jedno vrijeme je maca uživala u njegovoj dobroti, ali joj je to ubrzo dosadilo.  Mlijeko joj više nije bilo interesantno.  Htjela je meso.  Mjaukala je dječaku i pokazivala bi šapom na meso.  Dječak bi joj ipak donosio mlijeko.  Maca je bila jako ljuta zbog toga, i nije više htjela da pije mlijeko.  Dječak na početku nije shvatao šta maca želi.  Poslije joj je htio dati meso, ali njegovi roditelji nisu imali dovoljno ni za sebe, a kamoli za macu.  Bio je veoma tužan zbog toga.

Međutim, maca je i dalje insistirala. Bila je veoma ljuta.  Ne samo da nije htjela piti mlijeko koje bi joj dječak donosio, nego je namjerno prljala po njegovoj kući.  Dječak se naljutio na nju i odlučio je da je poduči lekciju.  Uzeo ju je i vratio na mjesto gdje ju je i našao.

Maca je ponovno ostala sama.  Sada je bila tužnija nego prije.  Nije znala šta da radi.  Morala je nešto poduzeti.  Žurnim korakom je otišla do dječakove kuće.  Tu ga je čekala i žalosno mjaukala.  Dječak ju je ugledao i nije htio ništa da kaže.  Maca je sve više i više mjaukala dok joj dječak nije došao.  Plakala je mala maca jer je shvatila kako se ponašala.  Dječak joj je prišao i rekao: „Nadam se da si naučila lekciju.  Sigurno si shvatila da nije lijepo biti pohlepna i ohola.  Usto još i nezahvalna.  Treba da znaš da moramo biti zahvalni na svemu što nam Allah daje.  Ma koliko nešto bilo malo, trebamo biti zahvalni na tome, jer ko god bude tražio više od onoga što ima, na kraju će dobiti veliko ništa.“

POUKE

Islam podstiče na blagost i samilost prema životinjama, baš kao što je to dječak iz priče učinio kada je malu macu doveo kući, nahranio je i pružio joj dom.

Ružno je biti pohlepan kao što je to bila mala maca. Trebamo biti zahvalni i na najmanjoj sitnici koju nam neko pruži.

Za sve što dobijemo, trebamo zahvaliti  Allahu Uzvišenom, jer je On taj koji daje opskrbu.

Ne trebamo tražiti više no što nam je potrebno, jer se lako može desiti da ne dobijemo ništa, kao što se desilo maloj maci.

Pomaganje drugih u dobru je vid zahvale Uzvišenom Allahu.

Biti milostiv prema životinjama je razlog ulaska u Džennet.  Poslušaj jedan poučan hadis.  Ebu Hurejre, radijallahu anhu, prenosi da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Neki čovjek je putovao, pa je jako ožednio. Na putu je naišao na bunar te se spustio i napio se vode. Kada je izašao iz bunara, ugledao je jednog psa kako plazi jezik i jede blato od žeđi. Čovjek tada reče: ‘Ovog psa je snašla žeđ kao što je i mene bila snašla. ‘ Zatim je ponovno sišao u bunar i zagrabio vode svojom mestvom (obućom), koju je držao u zubima, dok se ponovno popeo i napojio psa. Allah, dželle šanuhu, mu je, zahvaljujući tome, oprostio njegove grijehe. Ashabi tada upitaše: ‘Allahov Poslaniče, zar mi i u usluzi životinjama imamo nagradu?’ ‘U svemu što ima živu jetru je nagrada.”‘[2]

Ne treba biti uporan u traženju od roditelja da nam kupe nekog ljubimca ako nismo u mogućnosti da se odgovorno odnosimo prema životinji. I prema njima se možemo ogriješiti, ako ne brinemo o njima i njihovim potrebama!

[1] Buhari

[2] Buhari , Muslim

Fazlic edited Copy 504x550Za sofrom bi se prvo otac mašao ibrika i dugo pio hladnu vodu, a onda bi došao red i na nas ostale. Bilo je to predjelo, a potom je na red dolazila obavezna čorba. Kao i s vodom, otac je imao prednost.

S drvenim kašikama u rukama iščekivali smo nestrpljivo da krene prema ćasi. Nakon čorbe, slijedilo je što se nađe u sahanima, ćasama i tepsiji

Kada bi se u našoj mahali krenulo s velikim pospremanjem – krečenjem, podvlačenjem mavi bojom cokni na kućama, uređivanjem avlija, popravljanjem ograda – bio je to i za nas djecu znak da dolazi ramazan, mjesec odricanja od mnogih blagodati koji nam ovozemaljski život pruža. Naravno, mi, djeca, o tome smo znali malo ili skoro ništa, ali smo osjećali da ramazan donosi neko svečarsko, vanredno, tajanstveno pa i mistično vrijeme i raspoloženje.

Sjećam se, bilo je to davnijeh dana, ramazan je došao u augustu. Dani dugi, kao sač vreli. Roditelje sam molio i preklinjao da i ja zapostim. Plačem sam ih privolio da popuste. Ručao sam s majkom i ocem i tako prvi put u svom životu zapostio. Duge sam dana i dalje provodio u igri, skupljanju voće koje ću uz juftar pojesti strogo pazeći da se ne napijem vode i tako omrsim.

Pred juftar, mi, djeca, skupljali smo se i kolektivno naoružani s bardacima, tikvama, ibricima i đugumima odlazili na podaleke bunare i izvore, da svaki svojoj kući donesemo svježu i hladnu vodu. Osim donošenja vode, zadaća nam je bila da osluškujemo ezan s neke od tuzlanskih džamija. Kada bi se ezan oglasio, mi bismo horski javljali da je "Puko hodža!", trčeći zatim svako za svoju sofru da juftarimo.

Za sofrom bi se prvo otac mašao ibrika i dugo pio hladnu vodu, a onda je dolazio red na nas ostale. Bilo je to predjelo. Potom je na red dolazila obavezna čorba. Kao i s vodom, otac je imao prednost. S drvenim kašikama u rukama iščekivali smo nestrpljivo da krene prema ćasi. Nakon čorbe, slijedilo je što se nađe u sahanima, ćasama i tepsiji. Juftarenje je protjecalo u tišini, bez frke i priče.

Mi, djeca, ustajali smo prvi iza sofre uz budnu očevu pažnju da iza nas na sofri ne ostane ni mrvica nepojedena. Roditelji bi ostali sjediti uz kahvu, nekad pravu, a češće ječmenušu, uz tihi razgovor kako je dan prošao i šta je sutra raditi.

Nakon što bi malo prilegao, da se juftar slegne, otac je s društvom odlazio klanjati teraviju. Nas djecu ostavljao je da uživamo u augustovskoj noći s blagim povjetarcem i s gore iznad nas čistim nebom i mjesecom, kao tek okalaisanom tepsijom demirlijom. Punih stomaka kretali smo u svakojake nestašluke i šejtanluke. Bili su to, u našoj režiji, snovi ljetnih noći, a da pojma nismo imali da ih je napisao slavni i nama nepoznati Shakespeare. I tako iz dan u dan, iz noći u noć, pa do Ramazanskog bajrama.

Za bajramski je svečani ručak majka, prema dugoj tradiciji, prvo pripremala baklavu ili ružicu, a često i oboje, potom tepsiju riže s mesom domaće koke živičarke zapečene u rerni, nezaobilazni burek, kravlju pitu i ostale jemeke što u ćasama, što u sahanima. Na prvi dan Bajrama obavezno su dolazili djed i nena, majčini roditelji. Jelo se po ustaljenom redu, sofra za starije, sofra za djecu, uz neizostavne bajramske poklone nama djeci.

Slijedio je Hadžijski bajram, kojem sam se manje radovao. Između Hadžijskog i Ramazanskog bajrama otac je redovno kupovao kurban, ovcu ili ovna, da ga malo uhrani. Dovoljno vremena da se sa životinjom upoznam i da je zavolim. Kao i za svaki Bajram, otac je ustajao rano, brijao se, oblačio šalvare, bijelu košulju, koporan, oko sebe namotavao dugi svileni šareni tramboloz, na glavu stavljao nakalufljen fes i s naglancanim cipelama, tako nakićen, odlazio na Bajram-namaz.

Po očevom povratku iz džamije, znajući šta slijedi, bježao sam od kuće i u samoći oplakivao svog miljenika. Potom je slijedilo raznošenje kurbana. Iako bih od toga imao i koristi jer je uz ono halalosum i kabulosum donosiocu kurbana slijedio bajramluk ili neki prigodan poklončić, to sam opet uz plač odlučno odbijao. Bajramski ručak, koji je majka pripremila od kurbanskog mesa, nisam mogao niti htio jesti ni po cijenu batina.

Kako onda, tako i danas.

Hasan FAZLIĆ/STAV.ba