Ialtbrahimova dobroćudnost pokazala je svoje lice,iako je on bio u totalno pijanom stanju.Sve mu se desilo  kao u bajci,i čim prosjak nestade on se odjednom stvori pred kućnim vratima,iako bi u nekom normalnom vremenu do svoje kuće ostavio najmanje sahat vremena gegajućeg hoda. Al samo što dođe kući, supruga mu još sa vrata zagalami na njega, vidjevši ga totalno pijanog, kako se na kućnom pragu ljulja na sve strane.

-Šta to opet uradi sa sebe, jadan ne bio?! Jesam li ti rekla bolan...nemoj svraćat ni u koju kafanu, a ti me nisi poslušao, ni ovaj puta, dokle....bolan, dokle tako..da me mučiš!?-dok mu to govori spusti ga na obližnju stolicu u hodniku kuće, pa se dade da ga raspremi. On se njoj na sve to samo omamljujući smješkao, dok su mu pijane oči povremeno kolutale u krug. Raza ga je odvela u dnevnu sobu i opružila da spava, na drvenom madracu, koji je bio star koliko i oni sami. Živjeli su od skromnih primanja dok on nije nastradao, a poslije toga samo od njegove još skromnije penzije. Gledajući malo u svog čovijeka kako se pijano rasčerečio na krevetu i odmah zaspao, ona mu reče.

-Ko zna šta mu se desilo ovaj puta, kad opet nema nikakvog ulova u ribarskoj vreći. Sigurno su ga neki lopovi opili, pa ulovljenu ribu od njega ukrali. Pocrkali takvi zlobnici!-šarena mahrama na njenoj malehnoj glavi, skrivala joj gusta bremena njene velnaste, sijede kose, a velike bore na čelu, kojih je do pola bilo skriveno pod mahramom, još su nosile u svojim dubinama tragove mukotrpnog znoja, koje joj se milionima puta u potočićima slivale niz njih. Izmorenim pokretima svoje ruke brisala je znoj sa Ibrahimovog lica.

U kafani gdje se odigrao vješto smišljen scenarij, otmice Ibrahimove ribe već se uveliko počinjalo da slavi. Oteta riba se pekla pod sačom u vanjskoj, ciglenoj peći, ispod žara, pa se miris tog pečenja prodorno širi na sve strane okoliša. Bilo  je milina udisati use, a još veći ćejf  će biti, kada se otete ribe ispeku i počnu da jedu, kao glavni mezetluk mnogobrojnom društvu, koje je maksuz i pozvao hvalisavi Mensur. Među njima je bilo ljudi iz visokih krugova gradskog života, grada Brčkog i njegove okoline. Njegovo bogatstvo činilo je čuda, pa je po tome Mensur i bio poznat u visokim krugovima vladajućih struktura grada. Za Mensura je znao cijeli grad i šira okolina, imao je veze i poznanike gdje god bi mu trebalo. Bio je jedan od nekolicine bogatih ljudi, što je u titovoj državi mnogima bilo čudo. I u to doba bilo je onih koji su se bogatili, o čijem se bogastvu, i na koji način stečeno nije smjelo javno govoriti. O tome bi se samo povremeno šaputalo u krugovima običnih građana, koji su živjeli samo od poštenih radničkih plata. No što je tu je, Mensur je sa užitkom nastavio da obilazi sve pozvane goste, i da im svakome na pose poželi dobro došlicu. Za vanjskim stolom otkučenim malo u stranu, u ljetnoj bašti kafane, sjedili su dvojica gostiju koji su bili tu i kad je kršni Mensur,prepijao jadnog Ibrahima, pa ga poslao pijanog kući.

-Vidiš li ti ovo, Ivo, kako se na račun, onog nesretnog ribara, ovaj gazda kavane veseli. Po njegovoj priči, on je ulovio onu ribu, koju sad peče u vanjskoj rerni. A ja sam sto posto siguran, da je tu ribu on oteo od Ibre. Šta ti misliš, dal bi to bilo istina?-mršavi Ivan upita svog druga, debelog Peru s kojim je u društvu, još od podne sjedio u toj kafani. Pero prvo skide šešir s proćelave glave, i obrisa po ko zna koji put znoj sa svoje ćele, a kad vlažnu maramicu vrati u džep lepršavih pantalona odgovori mu.

-Nisam to ja, bolan pratio, a i kako bi znao šta se danas u podne desilo, kad mi se deseta rakijica muti u mozgu. -dok mu to odgovara debljina sala na njegovom stomaku mu se pomjerala ispod bijele košulje, kao vreća pune vode, čas tamo, čas amo, dok se on okretao i ispijao novi gutljaj, ne prestajući i da jede mezetluk pred sobom.

-Verujem ti, i meni je već malo teže da gledam oko sebe, al mi ipak ovde nešto loše smrdi. Jer znam, da gazda ove kavane, nije upeco ništa, a kad se vrati iz okolnog vrbaka donio je dvije ribe, ima tu nekog vraga, ima. -Ivanova sumnja je uistinu nosila ono, na čemu se i zasnivalo započeto veselje u toj kafani, samo o tome niko drugi, osim njih dvojice nije ni pomislio da priča, a kamoli javno da govori o tome. Doduše, pristigli gosti nisu ni bili u toj kafani, kad se pred njom i desila otimačina upecane ribe, od pripitog Ibrahima.

-Evo...moji gosti....riba je pečena...ulovio sam do sada najveće primjerke ribe, koje i ne pamtim, da su se zadugo i ulovili toliki primjerci u rijeci Savi! Toliko su veliki da ih nisam čitave mogo ni peć, ispod sača, već sam ih isjeko na komade, ali sam se sliko sa njima, pa ću svima podijeliti po jednu sliku, a vi se na taj način uvjerite, kolike su to ribe uistinu i bile goleme! -razgalamio se Mensur pred prisutnim gostima, a oni ga nagradiše aplauzom, pa započeše da se slade ribom koja im se vruća upravo servira. Orila se kafana raznovrsnim komentarima, a pretežno hvalećivih slogana bilo je na pretek, to je Mensuru najviše i godilo, pa se Mensur prosto topio od dragosti. Učestvujući zajedno sa gostima u svakom novom komentaru, na dopunjavajući novim lažima goste, kako je on sa velikom mukom upecao te velike ribe. Tihi vijerovi Save sa velikom pažnjom su osluškivali razbuktalu vatru laži, u svom okruženju, i čudili se tome, kako jedan čovjek može vješto lagati toliko gostiju, ne srameći se ni jednom gostu gledati pravo u lice. Samo ljutiti Ivan nije mogao više da dura, tu lažljivu priču osiljenog Mensura, pa ga pozva sebi, kako bi ga pitao lično, baš za te ribe za koje se gazda kafane na veliko hvali, kao svoj upecani trofej.

-Reci mi gazda, molim te, šta bi sa Ibraimom, kad ga ti otprati u topolik?-deset šamara nebi jače raspalili Mensura od postavljenog pitanja, zbog čega se na njegovim krupnim usnama odjednom promijeni, do malo prijašnje veselo raspoloženje, i raskreveljeni osmijeh u mučno uplašeni izraz lica, pa se on bez riječi brzo izgubi od njih. U isti mah, krupnog konobara dozva sebi, i šapatom mu na uši izda naređenje.

-Onu dvojicu gostiju izbaci van, al prvo im sve naplati, što su pili i mezetili, jer dosta su pili pa će mi uskoro počet pravit probleme.-kako to reče ode kobajagi poslom u magacin, iza šanka kafane, nebili se sakrio dok Ivan i Pero ne budu istjerani iz njegove kafane. Konobar se poslušno dade da izvrši naređenje, brzim koracim priđe stolu, za kojim su njih dvojica sjedili, i povika na njih.

-Gospodo...odmah da mi platite račun, pa vas molim pođite kući, jer ste već dosta nacvrcani, i mogli bi mi tako pijani počet praviti probleme!

-Vidi ti ovo..moj Pero..konobar nas tera iz kavane.-povika iznenađeni Ivan na konobarevu naredbu.

-Neka ba.., ajmo kući, da nebi okasnili na naš zadnji autobus.-oglasi se pokornim tonom Pero, pa izvadi novac da plati račun.

-Al mi smo ovde redovni gosti, a oni nas sada teraju kući..-ponovo uzviknu Ivan u novom čudu.

-Ajmo, ajmo Ivo, ionako sam se prejeo, i već mi je loše u stomaku. -dočeka ga prijatelj Pero, i podižući Ivana baci na stol novac, i sa njim u društvu pođe iz kafane.

-Reko ja tebi, moj Pero, da tu ima neke mutne radnje, al neka vreme će pokazati istinu. –Ivan samo to dodade pa sa prijateljom Perom pođe ka obližnjoj autobuskoj stanici, gdje bi mogli sjesti u autobus i otići ka svom selu. Za njima je ostala vedra noć nad rijekom Savom, i širokom okolinom da se šikoleći šepuri i razbacuje svoje zvijezdice, kao sjajne dukate u svaki ćošak nebeskog plavetnila. Dok su se Ivan i Pero pomalo gegajućim hodom gubili iz vidika, Mensur je ostao sa svojim gostima da se hvali i veseli sve do kasno u noć, a gosti ponuđenim mezetlukom, i pićem, rado su prihvatali njegovu ponudu, i uz pjesmu orkestra narodne muzike, jeli i pili do mile volje.

 

Pet dana je proletilo od Ibrahimovog, nesretnog ribolova, no on nije mogao više da dura, a da opet ne ode na Savu, i da u njene dubine zabaci svoj štap, nebili ponovo upecao neku veliku ribu kao prošli put.

-Ženo, ja bi danas da opet pođem na pecanje, ne mogu više da duram, nešto mi govori da ću opet upecati dobre ribe, koje ću ovaj put donijeti pravo kući, bez skretanja u onu kletu kafanu.

-Ne branim ja tebi, čovječe, samo me strah, da nećeš opet srest onog lopova Mensura, koji bi te i ovaj put prevario, i pokro tvoj ulov. -dok mu je to govorila Razija ga sažaljivo gledala. Nad njihovom onižom kućom, nad kojom se razlijepila krovna kapa, od starog, pocrnjelog crijepa, čiji se oblik u fabrikama crijepa već odavno ne pravi, izdizala se plava, rana zora. Kroz omanje pendžere, i guste store tek malo vruće zrake sunca probijaše im se u sobu. Obasjavajući skromni prostor njihove dnevne sobe, gdje im se smijala velika sećija, šporet na drva, drvena vitrina i još jedan omanji krevet na suprotnoj strani, a u sredini sobe, pokriven ručno izheklanim stoljnjakom pripio se drveni stolić, za koji bi komotno moglo smjestit desetak gostiju.

-Ne boj se ženo, evo dajem ti riječ, da više neću nasjest na njegove laži, i poć opet u njegovu kafanu.-nastavlja Ibrahim hrapavim glasom da se umoljava svojoj ženi. Jer ljubav prema pecanju bila mu je jača od svega, pa nije više mogao durat a da ponovo ne okuša svoju sreću u ribolovu.

-Dobro Ibro, pođi, samo te još jednom molim ne svraćaj niđe, đe ne trebaš svratit, a pogotovo ne u tu kafanu.

-Važi ženo...ljubavi moja...!-uzviknu Ibrahim, pa na brzinu popi ostatak kahve, da bi i hitro poskočio, koliko je i mogao žurno ustati na svoje osakaćene noge. Raza mu je pomogla u tome, i ne prođe ni pola časa on se spremi za polazak. A dok je izlazio iz male avlije, koja im je bila ograđena drvenim prošćem, sa kapijice na izlazu doviknu ženi.

-Pripremi se ti ženo, da nam ispečeš moj ulov, jer ja sam siguran da ću opet uloviti veliku ribu!

-Dobro.., dobro, samo ti pazi malo više na sebe. -njene riječi Ibrahim nije ni čuo, ali je dobro razumio što mu je žena rekla, gledajući tih trenutaka u njena malehna usta. I dok se još jedan vjetrić poigravao okolinom, u povremenim naletima svježeg zraka, Ibrahim se umivan vjetrovom svježinom, odlučno uputi ka rijeci Savi, koja nije ni bila daleko od njegove kuće.

On se ko i prošli put, lagano spusti malo niže, niz kosu nizbrdicu riječne obale, da bi opet došao na ono staro mjesto, i zaposjeo svoju stolicu, zabacio štap i predao se potpuno svom pecanju. A rijeka Sava mu je za uzvrat, svaki put pružala sve najljepše od sebe. Da je neko gledao odgozgo, prema njemu, nebi ga odmah ni uočio, jer njegovo ribarsko odijelo i šešir na njemu, pružali su mu potpunu kamuflažu. Samo bi se moglo uočiti u tom okruženju lepršanje, ispuhivanih oblačaka cigaretnog dima, od njega, koje je on kalemeći jednu na drugu cigaru napravio i neku vrstu dimne zavjese viš svog šešira. Sa velikom pažnjom počeo je da prati plovak zabačenog štapa, koji mu se odmah poče da drmusa na mirnim talasima Save. Poigravale su se malehne ribice oko udice Ibrahimovog štapa, čopkajući pomalo mamac od goleme gliste na udici, al on nije bendao na to, znajući dobro da je to bezvrijedno da se pomijera iz drvenog stolka pod sobom. Čekao je on samo pravi trenutak, da vidi kako će mu povučeni plovak strmoglavo jurnuti u vodu, pa bi tek onda bio voljan da skoči na sakatu nogu i pojuri svom štapu, pa da ga počne majstorski izvlačiti iz vode, sa velikim ulovom na njemu. Čekao je i čekao, ali pravog ulova još nije bilo na vidiku. Lagana nervoza krenu da ga obuzima, jer mu se već nekoliko puta zaredom, odlutali plovak i udica vraćali na početnu poziciju, a od ulova velikih riba nije bilo ništa.

-Haman se ja prevari, u svom osjećanju da ću i danas uloviti veliku ribu, a evo već dva sahata prolaze, a od mog ulova nema ništa. -razgovarao je Ibrahim sam sa sobom mrmljajućim glasom, kojeg je on jedino i mogao tih trenutaka razumjeti čitko. Ali nije odustajao, i već je ponovo novi mamac u vodu, i čim štap vrati u račve nastavi da peca. Ali samo što spusti stražnjicu u sjedalo, ne ispuštajući iz vida svoj štap, spazi kako mu se plovak na struni štapa naglo povučen zari u dubinu vode, toneći kroz nju munjevitom brzinom, kao ratni torpedo prema dnu rijeke.

-Reko ja tebi, moja Razo....biće ribe i ovog dana...-uskliknu veseli Ibrahim da bi ubrzo upecanu ribu spustio ne daleko od sebe. Da bi sa velikim elanom ponovo zabacio svoj štap u rijeku nadajući se još kojem savskom klijenu na svojoj udici. Veselju mu nije bilo kraja, pa je na momente počeo da pjevuši , neku pjesmu čije bi ispjevane strofe samo on i razumio šta znače. Nad njim se poigravali listovi gustih vrbaka, lepršajući svojim liskama ugodnu svirku, možda su se donekle trudili da budu muzička pratnja Ibrahimovom pjevanju. Ljepše idile okoliša nije bilo na daleko, pa se i nebo, gore u visini, iznad vrbaka, vedro i lagodno smješkalo. Samo tih trenutaka, isto kao i prošli puta, kao da je iz neba bačen stvori opet onaj oholi Mensur. Koji se poput lopovske hijene pojavi nedaleko od Ibrahima, i sa svoje veličanstvene brodice zabaci tri štapa u vodu.

-Imali ribe...ovaj put Ibrahimaga....!?-razli se od njega eho, njegovog krupnog glasa.Pa se Ibrahim trzajem okrenu ka njemu, i kad vidje ko je, samo kratko odgovori, na sebi svojstven način.

-Biće, biće..ako Bog da...

-Nadam se da ću i ja, ovaj puta upecati...a ne samo ti Ibrahimaga...!!

-Jah, jah..-on mu još jednom kratko odgovara, ne podižući ovaj put glavu ka gore. Razgovor im se i završi na tome, jer i Mensur poče ćutljivo da se zahmeti oko zabačenih štapova, i plovaka na njima, želeći svim silama u sebi da i on ovaj puta ulovi kojeg kapitalca u rijeci Savi.I kao da mu se sreća nasmiješi, na jednom od njegovih skupocijenih štapova, plovak se strmoglavo zajuri u vodu.

-Ura....evo Ibraga...i na mom štapu tone plova...k, haman mi je ulov veći od svih tvojih do sadašnjih!!-skočivši iz mehkog sjedala svoje brodice, dade se Mensur na izvlačenje ulova, vjerujući da će po težini ulova to biti najveći primjerak ribe, ikad i izvučen iz Save. Malo desno, malo lijevo, malo tamo, malo amo, nateži pa popusti, i opet vuci, toliku borbu nikad do sada Mensur nije ni imao, na čemu mu se i Ibrahim malo čudio. Ali kad se ulov na njegovom štapu izbaci van vode, imalo se šta i da vidi. Umjesto ogromne ribe na udici njegovog štapa visila je glomazna, vojna čizma, koja je po svom olinjalom izgledu odavala sliku svoje starosti, još od drugog svjetskog rata.

-Ha...ha...ha...ha...!-gromoglasno se nasmija Ibrahim čim spozna o čemu se radi. Od njegovog smijeha zatrese se sva riječna okolina, toliko da je i zemlja podrhtavala od toga.Osramoćeni Mensur zanijemi od čuda, gledajući još malo u vojničku čizmu kako visi ,obješena na svom štapu. Čudu se čudio, a hujom se kitio, sve više i više, zajapurilo mu se lice kao vulkanskom lavom obliveno, pa je u toj osramljenoj huji morao da pukne u strahoviti vrisak, što i učini.

-Majkuli mu lopovsku.....ko baci ovoliku čizmu u rijeku....!!-istog trenutka na Ibrahimovom štapu opet plovak jurnu u vodu, na isti način kao i malo prije, kad je ulovio prvu ribu.

-altOpa....evo još jedne ribe...!!-uskliknu obradovani Ibrahim, i opet se dade na borbu sa ulovljenom ribom. I tek što se voda malo umirila, od nedavno ulovljene ribe, još jednom se pred Ibrahimom sve zaljulja. Isčekivao je sa velikom pažnjom pobiješnjeli Mensur, da vidi šta će to Ibrahim uloviti, moleći u sebi Boga, da se i njemu na udicu okači neka stara čizma, kao što je njemu. Pa da se i on njemu odvali u ludi smijeh,ali Ibrahim umjesto vojne čizme , ubrzo na svom pecalu izvuče novu veliku ribu, i lagano je smjesti u svoju ribarsku vrećicu. U tih nekoliko trenutaka Ibrahimove borbe sa novim trofejom, osramoćeni Mensur i drugi put se nečujno izgubi. Ibrahim nije na to bendao, već nastavi da peca, zabacivši novi mamac, sa golemom glistom na svojoj udici, sjede u ribarsku stolicu, opusti se, i ne ispuštajući cigaru iz usta, nastavi pažljivim pogledima da prati plovak svog štapa. A plovak odmah poče da igra igru trzanja,dok su ga dodirivale sitne ribice u bistroj vodi Save. Vrijeme je polahko odmicalo, i opet se podna bližila ali od većih upecanih riba, ni kod njega nije bilo fajde. Proletilo mu je nekoliko sitnih, upecanih riba, koje bi on odmah vraćao u vodu, željan samo velike ribe da ponese kući.

-Izgleda da mi je za danas gotovo, sreća mi se osmijehnula samo u ova dva velika klijena, al ostaću do podne, i ako ni tada ne bude ništa odoh kući. Jer dosta će biti meni i mojoj Razi, i ove dvije ribe za nekoliko hevti, da jedemo ribljeg mesa.-mrmljao je Ibrahim samom sebi, i okolini johaka oko sebe, jer da ga je neko i slušao šta priča, nebi ga razumio. Ali je ibrahim bio zadovoljan samim sobom i svojim ulovom ribe, dali će ga iko čuti nije on bendao na to. Okolo oblačića sivog dima cigarete, iznad njegove glave prolijetali su raznovrsni leptiri, šarolikih boja krila. Prolijetali su na sve strane zelenih vrbaka, dok su mu neki slijetali u letu na njegov šešir, zadržavajući se samo malo na njemu. Dali opčinjeni šeširom, i šarenilom raznovrsnih, vještačkih mamaca na njemu, okačenim na okolicu njegovog šešira, ili mirisom znoja sa njegove glave nije se znalo, no oni bi se ipak zadržali na kratko, da opet nastavili svojim lepršavim letom dalje. I vrijeme je lepršajući sa njima prolazilo, pa se ubrzo začu učenje podnevnog namaza, sa okolne džamije. U isti mah zagrmješe zvonjave crkvenih zvona iz grada, naglašavajući svojom zvonjavom da je podna uistinu došla.

-Haman ću ostati samo na ove dvije ribe, ali neka, što sam upeco, upeco, odoh ja svojoj kući.-kako to reče, bez ikakih dvojbi i bez nekog ne potrebnog pametovanja, njegova odlučnost je bila jača od svega.

I što reče tako i bi, pa se Ibrahim brzo spremi i pođe svojoj kući, sa dobrim ulovom ribe. Srce mu je bilo presretno od dragosti, što će ovaj put svojoj Razi donijeti ribu, a ne da kao prošli put sve to izgubi u putu. Nije Ibraga ni slutio, s kakvim lopovlukom naklesani Mensur već uveliko čeka njegovu pojavu, nebili ga po drugi put svratio u svoju kafanu, pa i drugi put uz prevaru vješto da mu ukrade njegov ulov. Ibrahim je to slutio, pa kad se prikuči njegovoj kafani, krenu zaobilaznim putićem da je zaobiđe. I taman kad se udalji malo dalje od kafane, vjerujući da je prevario Mensura, pred njega ko iz neba bačen opet iskoči Mensurov lik.

-Oh..Bože..dragi...!-uzviknu preplašeni Ibrahim.

-Šta je ribaru...mislio si obići moju kafanu, jel da. Neće to lahko ići....moj prika!-zaurla Mensur glasno na Ibru, nebili mu tom vikom u preplašeno tijelo unio još veći strah. To je i uspio, pa se Ibrahim u strahu, prosto izgubi u dubini svoje zbunjenosti, ne uspijevajući da progovori tog trena ni jednu riječ. To Mensur iskoristi pa ga vješto zagrli, svojom krupnom desnicom, i opet ga ubjeđujućom , lopvskom pričom povede sa sobom. A Ibrahim još uvijek pod opsesijom straha, šutke pođe sa njim, pravo u njegovu kafanu. A u njoj se nastavi da ponavlja zamišljeni scenario, nalik onom scenariju od pre neki dan, gdje se obrlaćeni Ibrahim napi. Sve se briljantno odvijalo po planu gazde kafane, Ibrahim je ostao da pije, a poslije samo dvije, prve čašice rakije, njemu je ostatak dana proletio brzo. I kad se veče spremalo da zavlada, pijani Ibrahim završi ponovo natreskan do daske,i opet izbačen na ulicu. U rukama mu je ostala samo jedna riba, a ona veća ostala u Mensurovoj kafani, gdje će i završiti kao poslastica njegovim gostima. Na istom mjestu gdje je i prošli puta sreo neznanog prosjaka, opet se pred Ibrahimom isti čovijek stvori, koji ga ponovo upita, pruživši mu molećivu ruku.

-Imali malo ribe...meni, i mojoj gladnoj djeci, da njih nahranim, pa da u miru mogu prespavati ovu noć.-zastao je Ibrahim ponovo, ko ukopan pred ne poznatim prosjakom,čudeći se opet samom sebi, kako može razumjeti riječi neznanog čovijeka, sasvim jasno, iako se napio i više nego prošli puta.

-Ima...m...sa...mo...jednu...ri....bu....,al,ako...su,ti,dje...ca...glad...na...,uzmi.-riječi se Ibrahimu nekako iskopeljaše iz usta, pijanim sloganima rečene,da ni on sam sebe nije razumio šta je rekao. Prosjak uze ribu od njega datu, i reče.

-Hvala ti dobri čoviječe.-samo što to reče, neznani prosjak odšeta i na par koraka od njega prosto nestade u zrak, kao oblaci dima Ibrahimove cigarete. Ali tih trenutaka, Ibrahim je uspio napraviti samo nekoliko koraka hoda, da bi se ubrzo pijan sroljo u obližnji kanal. Savladan pićem ostao je na zemlji kao oboreni kip, nepomično da miruje. Čak mu se i disanje toliko smanjilo, da bi svako na prvi pogled mogao reć da je mrtav. No baš tih trenutaka onaj mršavi Ivan, i njegov debeli prijatelj Pero, šetali su tudam, raspravljajući još jednom o trenutkku, kada su bili izbačeni iz Mensurove kafane.

-Dali si šta čuo Ivo, za onog sirotog Ibru?Jel osto živ, od prošle sedmice, kad ga je onaj lopov kavane izbacio pijanog napolje?

-Nisam ništa za njeg čuo, a nisam ga dugo ni vidio, baš od onog dana kada je nastrado, u onoj kavani kraj Save. A znaš da smo se nas dvojica zarekli, da nikad više tamo ne idemo, jer je i nas na silu izbacio iz svoje kavane.-razgovor im je tako lagano tekao, koliko i njihova šetnja kraj Save, ali se njihov hod odjednom naglo zaustavi, jer obojica spaziše oboreno, ljudsko tijelo u obližnjem kanalu.

-U,Bože...vidi ono, majkemi neki se čovek svalio u kanal! Da nije umro u putu, ili se naroljo pića, pa samo lego u kanal da tu prespava noć.-uzviknu prvi Pero, i hitro se uputi ka neznanom čovijeku.

-Stvarno neki čovek leži, a ja samo mislio da to neko baci gomilu smeća u kanal.-nadoveza se i Ivan, te obojica priđoše svaljenom čovjeku. A kad mu se prikučiše Ivan povika.

-Ovo je bolan onaj nesretni ribar Ibro!

-Daj da ga okrenemo i znaćemo o čemu se radi.-razumno se oglasi i Pero, pa se njih dvojica brižno dadoše, da svaljenog Ibrahima usprave.

-Na usta mu izbija neka pjena, al mu srce još kuca.-dodade još uvijek preplašeni Ivan, kad na Ibrinom vratu osjeti tihe otkucaje srca.

-Onda je sve u redu, samo se još jednom nacugo puno, zato ga nosimo kući, i neka kod kuće odspava, pa će mu sigurno sutra biti bolje.-dodade Pero.

-Ajmo onda da ga uprtimo, i odvedemo ga kući, jer mu kuća nije daleko.-prozbori Ivan sa olakšanjem, da bi njih dvojica mršavog, sitnog Ibrahima podigli na svoje ruke, i kao neku obješenu lutku ponijeli prema njegovoj kući. A pred vratima kuće dočeka ih prestrašena Ibrahimova žena, koja čim spozna zavika na glas.

-Šta to radiš Ibro...od sebe,!-na tu viku ona je u strahu lupala ruku od ruku, nastavljajući i dalje da kuka.

-Reče tebi Raza...nejđi na rijeku više, dokle god je onaj zlobnik blizu....!-njenu jadikovku dopuniše suze, koje su glatko klizile po njenom izboranom licu, survajući se kao zrele kruške pred njene bose noge.

-Ma, nije on posve loše, samo je malo prepio, i ništa više, neka samo odspava i sutra će opet biti ko nov.-reče joj sažaljivi Ivan, čim su ga smjestili na stari kauč, njihove skromne sobe.

-Oće ba, oće, ozdravi će on nama sutra, čim se odmori od popijenog pića, ima da bude opet onaj stari Ibro, ko i prije teta Razo.-nadoveza se u priču i debeli Pero, dok su njih dvojica izlazili van.

-Hvala vam što ste ga doveli, a biće mu valjda sutra bolje. Nego jesam li vam, šta dužna, što ste ga donijeli kući, jer da je osto đegod u kanalu, mogo bi umrijet?

-Ništa teta Razo, a i kako bi, kada nas dvojica njega dobro znamo, i rado smo mu pomogli.-

Hvala vam još jednom obojici.-oni njoj na to ne rekoše ništa, samo su joj u znak pozdrava podigli ruke i pošli na ulicu odakle su i došli, ostavljajući žalosnu staricu da sama nastavi voditi brigu, oko ponovo prevarenog Ibre, svog voljenog čovjeka. Dok su njih dvojica nestajali sa vidika, vedra noć nad njima, i oko njih razastirala je šarene ćilime na sve strane nebeskog prostranstva. A nebo izvezeno milionima zvijezda, raznovrsnih veličina i izgleda mamilo je poglede ka sebi. Sutra dan bio je petak, pobožni dan muslimana grada Brčkog i okoline. Podna se bližila, pa je i zlobni Mensur natakao svoju veliku, zelenu beretku, na urođeno krupnu glavu, i u čistom i svečanom odijelu, uz obaveznu kravatu oko vrata, kao što se nosio svakog petka žurio hitrim korakom ka obližnjoj džamiji. Prolazio je istim putem kojim je Ibrahim dolazio na pecanje, i baš na onom starom panju, gdje se i Ibrahim sreo sa prosjakom, opet je taj isti prosjak sjedio na panju, držeći ispruženu ruku pred sobom zamoli Mensura.

-Pomozite mi...dobri čoviječe..imam bolesno dijete, treba mi pomoć za liječenje...udijelite koju paru...molim vas. -Mensur kad to spozna zasta na tren pred njim, razmišljajući dal šta da mu da.

Al zbog svoje zlobne duše prosjaku samo ljutito odbrusi.

-Goni se ti, u neku stvar materinu, iđi đegod radi...i zaradi, za se i svoje dijete...!

 

                                                                      Kraj drugog dijela 

PISAC:ADŽIKIĆ SALIH

dzematrahic.ba